Povijest ribarstva viškog arhipelaga

PAPA I RIBARI

Postoje indicije da  komiški  ribari  već  u  dvanaestom stoljeću ribare  na  dalekom  pučinskom  otočiću  Palagruži.  Naime na Palgruži su do  danas  sačuvana  u  usmenoj  predaji Komiže tri toponima kojima  je  obilježen  vjerojatan  susret pape Aleksandra III. s komiškim ribarima na tom otoku. To su toponimi Popina njiva, Popin brig i Pol Popino na Maloj  Palagruži  koji označuju mjesto pristanka Papinih galija i njegova izlaska na kopno što se dogodilo 9. ožujka 1177. godine kada  je  Papina flota, zahvaćena jakom burom, pristala uz hridine Palagruže. U zaklonu od vjetra Papa je sa svojom svitom na tom  otočiću, kako kaže njegov biograf Boson “obilno i  radosno  večerao”. Budući da se prema Bosonovu putopisu galija s hranom  vratila natrag ne mogavši odoljeti silini vjetra, izvjesno je da je Papa tamo zatekao  ribare  koji  su  za  Papinu  večeru mogli ponuditi prvoklasnu ribu koju su tamo lovili, kako o tome piše Marin Oreb. Teško je reći da li je susret s  ribarima,  ako  se  doista  dogodio,  bio presudan da Papa na svom putu prema Zadru posjeti otok Vis  i komišku uvalu gdje je posvetio crkvu Svetoga Nikole.

Na prisnu vezu Pape s ribarima upućuje jedan  običaj  da ribarske družine daju crkvi dio ulova (trate su  davale 21. dio) u znak zahvalnosti za oprost kojim  je  papa  Aleksandar III. dopustio  ribarima  da  mogu  loviti  ribu  nedjeljom  i zapovjednim blagdanima.

Ako  je  pretpostavka o prisutnosti  komiških ribara na Palagruži  u dvanaestom stoljeću točna, izvjesno je da su oni već tada morali imati ribarski brod provjerenih maritimnih sposobmosti. Takav brod zahtijevali su surovi uvjeti ribarenja na ovom dalekom pelagičkom otoku.

Takav brod nije mogla  stvoriti  brodograditeljska tradicija koja se oslanjala na iskustvo gradnje plovila  za  prelaženje rijeka i močvara. Nužno je  dakle  pretpostaviti  kontinuitet iskustva i života koji u  ovoj  uvali  otoka  Visa  okrenutoj pučini povezuje stoljeća zastrta mrakom povijesnog zaborava.

 

PUT SLJEDBENIKA SVETOG BENEDIKTA

U srednjem vijeku (između devetog i  dvanaestog  stoljeća upravo  na  pučinskim  otocima Diomedova puta (Tremiti, Palagruža, Biševo, Sveti Andrija, Svetac)  i  u  Komiži  na otoku Visu sljedbenici svetog Benedikta iz Nursije monasi benediktinci   podižu   svoje    samostane da bi tim najfrekventnijim pomorskim  putom  širili  utjecaj  kršćanske civilizacije i kulture na istočnojadransku obalu i kontinentalnu unutrašnjost.

O tome da su benediktinci možda već  u  devetom  stoljeću podigli crkvicu Svetoga  Nikole  i  svoju  prvu  nastambu  na vulkanskom  brijegu  u  dolini  Val  Comeze,  može se tek nagađati. No unatoč tomu što nijedan pisani dokument iz  tog vremena ne spominje ime naselja  komiške  uvale,  pouzdano  se može reći da benediktinci svoj samostan nisu podigli u pustoj i nenastanjenoj uvali. O tomu  svjedoči  sačuvana  propovijed splitskog nadbiskupa Bernarda  koju  je  početkom  trinaestog stoljeća,   vjerojatno   1202,   prema mišljenju Marina Oreba, održao  u  Crkvi svetog  Nikole  u  Komiži,  a  povodom obljetnice velikog povijesnog događaja za ovaj kraj – dolaska pape Aleksandra III. na otok Vis  10.  ožujka  1177.  godine. Evocirajući uspomenu na dolazak Pape i njegovu posvetu  crkve Svetoga Nikole, splitski  nadbiskup  u  svom  sermonu  izriče pohvalu benediktincima koji su svoj samostan sagradili,  kako on kaže, blizu mora u naseljenu  kraju  gdje  mogu  spašavati duše grešnika, a ne u pustim brdima gdje  mogu  spasiti  samo svoju dušu.

Temelj tog malog otočkog svijeta što je nastao oko benediktinskog samostana zvanog Muster (od grčkog naziva monasterion – samostan), bila je sardela. Prve vijesti o velikim ulovima sardela u vodama viškog arhipelaga zabilježilo je 16 stoljeće.

 

U JEDNOJ NOĆI TRI MILIJUNA SARDELA U MREŽAMA RIBARA OTOKA VISA

Srednji vijek ostavio je oskudne tragove o životu na otoku Visu. O ribarstvu pisanih  dokumenata  nema.  Arhiv  hvarske komune,  kojoj  je  pripadao  otok  Vis  sa  cijelim svojim arhipelagom, spaljen je prilikom turske navale na Hvar  1571. godine. Taj požar uništio je dokumente o ribarstvu koje je na ovim otocima u srednjem vijeku vjerojatno bilo razvijeno.  To možemo reći  stoga  što  prvi  sačuvani  pisani  dokumenti  o ribarstvu koji se javljaju u 16. stoljeću  govore  o  velikim ulovima plave ribe i velikom broju ribara i ribarskih brodova i alata na otoku Visu u to vrijeme.

Dalmatinski otoci  došli  su  pod  vlast  Venecije  1420. godine te ova moćna jadranska imperija postaje veliko tržište slane ribe koje se najviše proizvodi na otoku Visu.

Prvi poznati zapis o lovu plave ribe  na  otoku Visu spominje Vis kao otok nastanjen ribarima “koji svake godine u svibnju hvataju i usoljavaju goleme količine sardela” (Palladius Fuscus 1508.). Vijest o bogatom ribolovu na otoku Visu potvrđuje i sindik Venecije za Dalmaciju  i  Albaniju  Giovanni Battista Giustiniano u  svom Itinerariju poslije   povratka sa inspekcijskog putovanja  po  Dalmaciji 1553.  U  tom izvještaju on je  zapisao  da  su “ribari  otoka  Vis  jednog jedinog dana ulovili tri milijuna  srdela”. Ta  količina  od blizu sto i  dvadeset  tisuća  kilograma  potvrda  je  visoko razvijenog ribarstva i organizirane prerade ulovljene ribe  u šesnaestom stoljeću na otoku Visu.

O tom bogatstvu koje je ovom otoku nudilo more govori i Izvještaj o Dalmaciji godine 1575. što ga Njegovoj Prevedrosti – mletačkom duždu podnosi Antun Giustinian koji, govoreći o Hvarskoj komuni, kaže da ona “ima onaj otok Vis, pun obilja, gdje se lovi toliko sardela da se ona carina daje u zakup za četiri tisuće dukata godišnje”.

Ove prve vijesti o ribarstvu otoka Visa iz  pera  jednog pisca i državnih službenika nisu  vijesti o početcima ribarstva na ovom otoku. Da bi se jedne noći  moglo  uloviti 120 tona ribe bez pomagala koja bi zamijenila ili povećala snagu ljudskih ruku, trebalo je  stoljećima  stjecati  znanje brodogradnje, navigacije, ribolova i vještinu prerade ribe.

Možda bi povijesni tragovi koje je uništio požar hvarskog arhiva  1571.  godine  vodili  u  dubine  vremena  do  izvora pomorskog i ribarskog iskustva što su ga  zacijelo  hrvatski doseljenici  baštinili  od  malobrojnog  grčkog  i  romanskog stanovništva na dalmatinskim otocima koje naseljavaju u ranom srednjem vijeku dolazeći iz dubina  kontinenta  na  Jadransko more.

Unatoč tomu što je Venecija kroz tri stoljeća  proganjala vojgare  te  plijenila  i  spaljivala  njihove  mreže   zbog predrasude o njihovoj štetnosti, ali i zbog interesa  bogatih vlasnika mreža potegača – trata,  ribolov  vojgama  u vodama viškog arhipelaga ostao je  dominantnim  načinom  ribolova  i održao se sve do sredine dvadesetog stoljeća.

 

RIBOLOV NA PALAGRUŽI

Ti  ribari  koji  su   lovili   sardele   malim mrežama stajaćicama, odlazili su iz Komiže na dalek put do Palagruže ne samo zbog njenih bogatih lovišta već i zbog toga što za njih nije bilo mjesta na ribolovnim poštama oko otoka Visa  i Biševa. Te su pošte bile rezervirane za brojne  velike  mreže potegače – trate koje su dolazile u viške  vode  i  sa  otoka Hvara  i  Brača. Tih ribarskih  družina znalo je biti  i četverostruko više negoli prikladnih ribolovnih pozicija  oko otoka Visa i Biševa. Te velike družine imale su  od  petnaest do dvadeset ribara na tri  do  četiri  broda.

Budući da su vlasnici tako  skupih  ribolovnih  sredstava bili bogati i u vlasti utjecajni ljudi, osobito oni s Hvara koji najčešće nisu osobno ni sudjelovali u ribolovu, suprotstavljali su se vlasnicima  vojgi  i  pritiskom  na zakonodavce uspijevali su se izboriti  za  ograničenja  prava ribolova ili čak potpunu zabranu upotrebe vojgi uz  drastične kazne  za  prekršitelje.  Motiv takvih zabrana bio je otklanjanje konkurencije  budući  da  su  sardele  koje  love vojgari imale zbog  svog  kvaliteta  znatno  veću  cijenu,  a razlog je tomu i  nedostatak  radne  snage  potrebne velikim družinama. Na taj način, koristeći  svoj  utjecaj u vlasti, vlasnici  trata  nastojali  su  svoje  družine  popuniti  tim ribarima koji su bili osobito cijenjeni kao snažni veslači  i dobri znalci mora i ribolova.  U  godinama  oskudna  ribolova vlast je vojgarima dopuštala da  love  i  u  blizini velikih mreža,  a  u  godinama  obilnih  lovina  zabranjivala  im  je ribarenje čak i oko otoka Palagruže gdje nisu mogli smetati tratama budući da one na tom otoku nisu  nikada  lovile  zbog neprikladnog podmorja i obale za istezanje mreža.

Unatoč zabranama i drakonskim kaznama koje su propisivali državni zakonodavci u Veneciji a primjenjivali  državni  suci hvarske komune, ovi hrabri ribari stoljećima su suprotstavljali imperativ svog opstanka nerazumnim zakonima Imperije riskirajući pritom gubitak svoje imovine pa i svog života.

Unatoč prijetnjama drastičnim kaznama, oni su svojim falkušama plovili do daleke Palagruže. Palagruška epopeja komiških galiota obilježila je povijest Komiže.

Na otočiću Mala Palagruža sačuvan je do danas toponim Pol furkode. Furkoda je drvena motka – rašlje  koje  služe  kao podupirač za horizontalno  postavljen  jarbol  i  lantinu  na obali da bi se  preko  njih  prostrle  mreže  sardelare  radi sušenja. Taj toponim svjedoči o jednom davnom  događaju  koji se zbio na tom mjestu vjerojatno u šesnaestom  stoljeću.  Tu, na sjevernoj obali Male Palagruže, komiški  vojgari  sukobili su se s talijanskim  ribarima  iz  Puglie. Brojniji komiški ribari navalili su na puljiške ribare  furkodama,  oštetili im brodove i otjerali ih s Palagruže.

O tom događaju svjedoči komiška kronika Nikole Borčića Jerolimova – Liber Comisae u kojoj je sačuvana molba Komižana mletačkoj vlasti za  ukidanje  zabrane  lova  sardelarama  na otoku Palagruži. To je molba koju  su  u  ime  svih  Komižana potpisali prokuratori Komiže Antun Jelić i  Vinko  Karuza  te glavari ribolova na  Palagruži  Antun  Maffio  i  Vid  Bogdan 16. svibnja 1637. godine.

U toj molbi oni ističu da su nekada vojgari imali jednaka prava kao i vlasnici trata te ravnopravno s njima sudjelovali u ždrijebanju za ribolovne  pozicije.  Kad  im  je  to  pravo oduzeto, zabranjen im je i lov oko otoka  Palagruže  gdje  ne mogu smetati tratama budući da na tom  otoku  trate  ne  mogu loviti. Oni u svojoj molbi  ističu  da  na  Palagružu  odlazi preko stotinu gajeta u ribolov da  bi  se  mogli  braniti  od gusara. Ističu zaslugu ovih  ribara  koji  na  tom  udaljenom otoku, mnogo bližem Puglji  negoli  Visu,  čuvaju  stražu  i obavještavaju ratnu mornaricu i venecijanske vlasti o pojavi neprijateljskih  lađa te da su s Palagruže istjerali Puglijize.

 

DRAKONSKE KAZNE ZA RIBARE

Godine  1655, dvadeset  i  petoga  srpnja, izrečena je  u odsutnosti optuženih presuda desetorici ribara iz Komiže zbog odlaska na Palagružu gdje su lovili sardele vojgama.  Između ostalog u presudi se kaže: Svjesni  svoga  teškog  prestupka nisu znali kako da se pojave pred lice pravde, te  da  bi  se tako golema krivnja i tako  sablažnjiva  nepokornost  kaznile zaslužnom kaznom, proglašavamo da Bartul  Zamberlin, Petar Petričević, Andrija Harvat, Petar Covo, Mihovil Pavšić, Pavao Bracan – mlađi, Franjo Fruzin, Jakov Galiot  i  Ivan  Perina, odsutni podanici, imaju se smatrati izgnanim iz ovog grada  i njegove oblasti i  iz  provincije  Dalmacije  za  vrijeme  od neprekidnih deset godina, s tim da im  granica  bude  tvrđava Klis. Ako se u tom vremenu zateknu da su prekršili  odluku  o izgonu i prevedu u uze pravde, neka se postave  da  služe  na Galiji Prejasne Republike kroz  neprekidnih  pet  godina  kao veslači s okovima na nogama, a u slučaju da bi koji  od  njih za tu službu bio nesposoban, treba da bude  držan  u  zatvoru tri godine, a zatim vraćen u izgnanstvo (…). Onima koji  ih uhvate ili ubiju,  kada  ispostave  vjerodostojnu  potvrdu  o ubojstvu, isplatit će  se  četiristo  lira  po  pojedincu  od njegova imanja ako ga je imao,  a  ako  nije  od  dobara  ove općine dio točne polovine (…).”

Ribare  koji  love  mrežama   vojgama mletačke  vlasti tretiraju kao razbojnike. Nižu  se  drastične  kazne:  ribare progone iz njihova zavičaja, osuđuju  na  višegodišnje  kazne veslanja na galijama u okovima, plijene im imovinu, spaljuju mreže. Proglas generalnog providura Alvisa  Moceniga  godine 1697. prekršiteljima zabrane lova sardela  vojgama  propisuje neoprostivu kaznu «spaljivanjem brodova  i  mreža,  globom  od pedeset dukata za svaku mrežu,  izgonom,  zatvorom,  robijom (…).»

 

PISMO KOMIŠKIH RIBARA VIJEĆU MUDRIH U VENECIJI

Godine 1698. komiški vojgari šalju mletačkom duždu  molbu da im dopusti lov sardela mrežama  vojgama.  U  toj  poniznoj molbi moćnom vladaru oni kažu: “Područje Komiže je dio  otoka Visa, ali najneplodnije i najjalovije  u  čitavoj  Dalmaciji. Smješteno je na krševitom tlu, okruženo golim kamenim brdima. Na njemu ne može  uspijevati  nikakva  žitarica  jer  leži  u raljama mora. Plodnost tog zemljišta jedva da se razlikuje od jalovosti nesretne Arabije. A takvom bi se  mogla  nazvati  i Komiža da nema mora koje je pomaže, jer  iz  njega  se  samim ribarenjem prehranjuje oko 1800 duša  (…).  Ovom  jadnom  i siromašnom narodu glavno je sredstvo za  uzdržavanje  lov  na sardele za koji oni upotrebljavaju male mreže zvane sardelare jer im siromaštvo ne dopušta skupi ribolov sa tratama.” U toj molbi komiški vojgari ističu  svoje  zasluge  za  Veneciju  u borbama protiv Turaka i spominju teške kazne koje  trpe  zbog nepravednih zabrana lova sardelarama. Kažu da moraju  loviti da bi preživjeli oko dalekih otoka Sušca i Palagruže gdje  se izlažu opasnosti od napada gusara  koji  su,  kako  navode  u molbi, “posljednjih godina u nekoliko  navrata  odvukli  njih 176 u ropstvo”.

Ovo pismo za dužda mletačkoga uputili su  komiški  ribari Vijeću mudrih u Veneciju u mjesecu srpnju 1696,  ali  umjesto odgovora pohodile su ih venecijanske ratne lađe koje su 1700. u Komiži spaljivale mreže sardelare.

O tome kakav je bio otpor Komižana nerazumnoj vlasti Serenissime svjedoči i ubojstvo svećenika don Vicenca Julića u gajeti falkuši.

 

UBOJSTVO SVEĆENIKA U FALKUŠI

Mračna je noć osamnaestoga srpnja godine 1718. Duž cijele južne obale Visa gore vatre i dimi se  smolasta  borovina  na željeznim rešetkama – svićalima na  pramcima  svjećarica.  Po nekoliko vatri pred svakom uvalom osvjetljava mirnu  površinu mora, a pod svjetlima roje se sardele  i  skuše  i  skaču  po površini mora oko osvijetljenih barki koje snažni  veslači  – šijovci lagano primiču obali oprezno vodeći  riblja  jata  do zometa – prikladnog mjesta blizu obale gdje će  leut  opasati ribu velikom mrežom potegačom.

U uvalama usidreni su  leuti,  a  pod  njihovim  palubama spavaju ribari dok čekaju zvuk roga  kojim  će  ih  svićor  s pramca svjećarica – loje ili barker iz borke pozvati da opašu mrežom jato riba ispod svjećarice.

Gore vatre, a među njima u mraku gajete vojgara koji  love sardele mrežama stajaćicama – vojgama. Za posadama tih gajeta falkuša država raspisuje potjernice smatrajući ih zločincima  koji ugrožavaju državne interese. Država ih optužuje da svojim mrežama vojgama raspršuju riblja jata, da skreću put masama sardela, da su krivci za periode sterilnosti mora. Država ih  optužuje i progoni, ali imperativ opstanka jači  je  od  sile  zakona. Unatoč riziku da budu  uhvaćeni  i  drastično  kažnjeni,  oni redovito idu u ribolov kao i ove srpanjske noći 1718. godine.

Između uvale Smricovice i Taleške, u međuprostoru dviju ribolovnih pozicija za mreže potegače, čekala je jedna falkuša trenutak da trata  opaše ribu te da iza nje baci mrežu  vojgu kako bi lovila sardele koje pobjegnu trati. U toj gajeti, kao član ribolovne družine, bio je komiški svećenik  don  Vicenco Julić. Odjednom šum vesala uznemiri tihu ljetnu noć i oružana lađa bane pred falkušu don Vicenca Julića.

O tome što se dogodilo u tom trenutku svjedoči izvještaj kneza grada Hvara Pietra Loredana Vijeću desetorice u  Veneciji.  U tom dokumentu hvarski knez opisuje kaznenu  ekspediciju  koju su po njegovu nalogu poduzele dvije naoružane lađe što ih  je on sa Hvara uputio na Vis  sa  zadatkom  da  uhvate  nekoliko “zločinaca” vojgara i da  ih  dovedu  u  Hvar  gdje  će  biti egzamplarno kažnjeni. Hvarska kaznena ekspedicija naišla  je, kako izvješćuje knez Loredan, na  barku  don  Vicenca Julića koji je “promijenivši habit  u  odoru  skandaloznog  zločinca mreža sardelara (di scandaloso deliquente di Reti sardellare) sa svojim bratom Nikolom i tri druga opaka svoja sljedbenika, strašno vrijeđao Boga, svoje zvanje i zakone ove države”.

Knez Loredan piše Vijeću desetorice da komiški svećenik nije poslušao poziv vojnika da se preda, već da im se sa svojom družinom suprotstavio. Svoj bunt protiv nepravde koju je Venecija nanosila siromašnim komiškim ribarima te su  noći don Vicenco Julić i njegov brat Nikola platili glavom.

 

PROTESTNO PUTOVANJE GAJETA FALKUŠA U VENECIJU

U svojoj  rukopisnoj  knjizi  “Povijest  zakonodavstva  o morskom  ribolovu  u  vodama  Austrijskog  primorja”  Ricardo d’Erco zapisao je sredinom devetnaestog  stoljeća  o  progonu vojgara ove riječi: “Protiv njih je, izuzev u rijetke časove primirja,  bjesnio  Krilati  Lav   sa   svom  žestinom svog uvrijeđenog  autoriteta. Bez predaha ih je progonio konfiskacijom i paležom prijeteći prekršiteljima svojih zabrana najstrožim kaznama: zatvorom, izgonom, robijom pa čak i smrću. Zbog vojga je on nekoj djeci oduzimao očeve, ženama muževe, čitavim porodicama njihove jedine hranitelje  šaljući ih u progonstvo ili na  robiju.  Ali  tolika  okrutnost  nije ničem vodila. Kao što hidri kad  joj  odrubimo  jednu glavu, izraste druga, tako su konfiscirane  i  spaljene  vojge  bile nadomještene drugima. One su  znale  prkositi  svim  ispadima ludoga bijesa te su na koncu ostale neukroćene i nepobijeđene u bjesomučnoj borbi koju su kroz  dvjesta  godina  vodile  sa Mletačkom republikom.”

Kada je mletački senat godine 1756. ukinuo svoju dukalu iz  1708. kojom se Komižanima dopušta ribolov mrežama sardelarama samo oko otoka Sveca, Sušca i Palagruže, Komižani su reagirali Memorandumom kojim zahtijevaju od  Senata  pravo na ribolov mrežama sardelarama. Zahtjev im je odbijen i  tada komiški ribari kreću sa trideset i šest gajeta u Veneciju  da na taj način demonstriraju svoje negodovanje  i  izraze  svoj prosvjed vlasti koja svojim odlukama ugrožava njihov život. Ali vlast ne uvažava njihove argumente, odbije ih  i  prisili da se u pratnji ratne galije vrate u Komižu.

Imperij na zalazu suočio se sa neshvatljivom upornošću komiških ribara da unatoč svim zabranama i drastičnim kaznama love sardele na Palagruži u blizini Napuljskog Kraljevstva gdje je bilo moguće prodavati slane sardele izvan kontrole rigoroznih venecijanskih poreznika. Venecijanska vlast zaprepaštena je «skandaloznim slobodarstvom i jedistvenim talentom» komiških ribara.

 

SKANDALOZNO SLOBODARSTVO KOMIŠKIH RIBARA 

Godine 1764. bilo je naloženo da se  spale  i  brodovi  i vojge, ali od toga su egzekutori odustali uz obećanje vojgara da više neće loviti vojgama.  Bilo  je  to  vrijeme  kada  je mletački imperij na  svom  zalazu  odlučio  da  definitivno uništi ovaj najstariji način  lova  sardela.

Tada Francesco Grimani, generalni  providur  Dalmacije  i Albanije, donosi proglas kojemu je cilj da potpuno iskorijeni sardelare. U tom proglasu izdanom četrnaestog  kolovoza 1756. godine nalaže se rezolutan ultimatum komiškim ribarima: “Svatko tko ima, drži ili posjeduje sardelare mora  da  ih  u roku od petnaest dana od ove obavijesti donese i  preda  nama na raspolaganje. Mi ćemo se  u  pogledu  njihove  sudbine,  a potaknuti samilošću, pobrinuti da  postupimo  u  smislu  onih odredaba koje će biti što je moguće blaže  za  same  vlasnike istih,  a  da  pri  tom  nećemo  skrenuti  ni  za  dlaku   od izvršavanja gore spomenutih propisa. Nakon isteka  spomenutog razdoblja pristupit ćemo čvrstom rukom, pa i upotrebom ratnih brodova, iskorjenjivanju i  uništavanju  tih  mreža  na  bilo kojem mjestu i u bilo čijim rukama se nalazile.”

Poslije tog proglasa iz komiških ribarskih baraka plijenjene su i spaljivane mreže sardelare,  a  komišku  luku pohodile su više puta  mletačke  ratne  galije  da  bi  pomogle kaznenu akciju vlasti protiv ribara vojgara. “Ratne  lađe  i kaznene ekspedicije krstare po ribolovnim vodama”, kaže  Mijo Mirković, “plijene mreže i čamce, zarobljuju ljude.  Ono  što se javlja kao neposredni povod za kaznene ekspedicije uvijek je nepodatnost, samostalnost, slobodarstvo ribara, ‘scandaloso libertinagio’ i ‘iniquo talento’ Komižana.” Unatoč takvim prilikama komiški vojgari lovili su i dalje svojim zabranjenim mrežama. Nedostatak plodne  zemlje, ali i duga tradicija vojgarstva, razlog je tomu da Komižani  usprkos rigoroznih kazni ne napuštaju ribolov vojgama.  “Te  nesretne prilike”, kako kaže R.d’Erco, “velikog  dijela  pučanstva  Komiže, bile su razlogom da ono  nije  htjelo  niti  moglo  napustiti ribolov vojgama niti u daljini,  a  ni  u  blizini  vlastitog otoka. One su ga učinile neustrašivim u dugoj borbi  koju  je izdržao s mletačkom vladom.”

 

VICENZO DANDOLO DOPUŠTA RIBOLOV NA PALAGRUŽI 

Kad je  1797.  godine  propala  Mletačka  republika, a Austrija osvojila  Dalmaciju,  odmah  su  poslanici  komiških vojgara došli u Zadar da  od  nove  vlasti  zatraže  ukidanje zabrane lova vojgama  oko  otoka  Sušca,  Sveca,  Palgruže  i Biševa.

Dana trećeg veljače 1798.  u  Komiži  je  nastalo veliko slavlje. Tog dana objavila je Dvorska organizaciona komisija u Zadru prihvaćanje molbe komiških vojgara.

Nastaje novo razdoblje u povijesti komiškog  ribarstva  u kojemu će odnos vlasti  prema  vojgarima  biti  znatno  blaži negoli u vrijeme vladavine Krilatog lava nad Dalmacijom.

Austrijska uprava kratko  je  trajala.  Dalmacija dolazi 1806. pod vlast Napoleona, a  Vicenzo  Dandolo,  apotekar  iz Venecije  postaje  generalni  providur  nove  vlasti  u  ovoj pokrajini. Za vrijeme svoje uprave  u  Dalmaciji  Dandolo  se osobito posvetio unapređenju ribarstva. Njegovo ime vezano  je za čuveni Pravilnik o ribolovu (Regolamento  sulla  Pesca  in Dalmazia) koji se popularno nazivao Dandolovim dekretom.

Temeljen na narodnom običajnom pravu, ovaj je Pravilnik iz godine 1808. doprinio razvoju ribarstva u Dalmaciji mada se ni venecijanski apotekar nije mogao osloboditi  predrasude o štetnosti vojge za ribolov tratama.

Komiški vojgari dobivaju tim Pravilnikom pravo ribolova na otoku Svecu i Palagruži, a viški ribari  na  otoku Sušcu. Dandolovim dekretom ribolov vojgama oko otoka Visa i Biševa zabranjen je, te komiški vojgari početkom svakog  ribolovnog mraka kreću iz Komiže u velikim regatama  do  Palagruže  gdje jedino oni imaju pravo ribolova mrežama sardelarama.

Sardela je na ovim otocima, koji su stoljećima pripadali Hvarskoj komuni, bila mana nebeska, elementarna hrana puka, najvažniji izvozni proizvod, posao za tisuće ribara. Sardela je stoljećima bila temelj života Hvarske komune.

 

VIS – GIBRALTAR JADRANA

U vrijeme engleske uprave na Visu, koja  je  trajala  od 1811.  do  1815, ovaj  otok  postaje  središtem trgovina  i šverca na Jadranu. U ovom razdoblju općeg prosperiteta Vis je imao dvanaest tisuća  stanovnika,  više  nego  ikada  kasnije. Dandolov dekret  više  nije  obavezivao  vojgare  te  su  oni slobodno lovili oko svog otoka. Otočkoj vlasti ribarstvo nije bilo važno za njene prihode. Trgovina postaje u  tom  kratkom razdoblju izvor bogatstva ovog otoka, a zbog značaja koji Vis tada ima za Engleze, s obzirom na  Napoleonovu  kontinentalnu blokadu, oni ga nazivaju Gibraltarom Jadrana.

Godine 1815. Austrija ponovno preuzima Vis i njena uprava na ovom otoku  traje  do  njena  sloma  1918.  godine.  Izvor bogatstva koji je Visu donijela engleska uprava presahnuo  je i ovaj otok ponovno živi kao i prethodnih  stoljeća od svoje vlastite proizvodnje: vina i ribe.

Liberalniji  propisi  o  ribarstvu  omogućuju  povećanje broja ribara i ribolovnih sredstava. Na  ovom  otoku  ima  oko sedamdeset mreža potegača i preko dvije stotine špurtenjaca – ribarskih družina koje  love  sardele  vojgama.  Vode  viškog arhipelaga njegovim su ribarima i  prethodnih  stoljeća  bile tijesne, a sada su, pod austrijskom upravom,  dobili  priliku da raskinu višestoljetno ribolovno  zajedništvo  s  Hvarom  i Barčem. To im uspijeva tek godine 1872.

Usporedo se nastojanjem da se oslobode ribolovnog zajedništva sa susjednim otocima, komiški ribari  nastoje  se osloboditi obaveza da hvarskoj katedrali plaćaju jednu trećinu prihoda od ulova na svojoj najboljoj ribolovnoj pošti Trešjavac na otoku Biševu.

Godine 1848. oni su iz ždrijebanja  isključili  Trešjavac kao tobože nevažnu poštu i prepustili je hvarskom Kaptolu  da sam lovi.

Komiški su ribari tek u  drugoj  polovini  devetnaestog stoljeća uspjeli izboriti svoje pravo  da  na  svom  području slobodno ribare i da ukinu privilegije Hvarske komune koje su dobrim dijelom bile  temelj  blagostanja  hvarskog  plemstva. “Istina je svima dobro poznata”, kaže Vicenzo Dandolo, “da su svi oni dvorci na otocima koje je doba  bijede  pretvorilo  u ruševine, bili sagrađeni u prošlim vjekovima s prihodima  od ribarstva.”

Nisu se sardelama komiških ribara podizali samo  plemićki dvorci već i najmonumentalnija građevina u središtu Komune  – hvarska  katedrala.  Godine  1621.  uprava   Hvarske   komune odlučuje da jedna trećina prihoda od ulova ribe na ribolovnoj pošti Trešjavac  na  otoku  Biševu,  najbogatijoj  ribolovnoj poziciji za lov plave ribe na  Jadranu,  bude  namijenjena  za gradnju hvarske katedrale u trajanju  od  deset  godina.  Taj porez prerastao je u trajno pravo crkve koje je  ukinuto  tek poslije dva i pol stoljeća.

Državna taksa na prihode od ribarstva stoljećima je  bila glavni prihod Hvarske komune. To najbolje potvrđuje relacija generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Giovanni Battista Grimanija iz 1644.  Ovaj  dokument donosi popis prihoda hvarske komunalne blagajne iz kojega  se vidi da je Hvarska komuna  ostvarila  na  području  Komiže  i Biševa gotovo četverostruko veći prihod  negoli  na  području grada Hvara.

Alberto  Fortis  u  svom  putopisu  Viaggio  in  Dalmatia (Venecija 1774.) navodi podatak, što  ga  je  zapisao  geograf A.Friedrich Buching, da su se nekada cijela Italija  i  dobar dio Levanta opskrbljivali sardelama s  otoka  Hvara  i  s,  o njemu ovisnog, Visa.

Kad se usporedi dokument o prihodima hvarske komunalne blagajne sa Buchingovim navodom o trgovini sardelama sa  otoka Hvara i Visa, što ga spominje Fortis,  postaje  jasno  da  je središte tog ribarskog svijeta  na  Jadranskom  moru  bilo  u jugozapadnoj uvali otoka Visa – Komiži. Da bi takvu  ulogu  u povijesti ribarstva  na  Jadranu  Komiža  mogla  imati,  nije presudno bilo samo to što je ona u blizini imala  najbogatije ribolovne pozicije, već  i  to  što  je  unatoč  zabranama  i progonima  sačuvala  iskonski  način  lova  sardela   mrežama vojgama na moru gdje je takav način lova bio najrentabilniji.

Komiške gajete falkuše, koje su imale jeftina ribolovna sredstva i samo petoročlanu posadu sastavljenu od iznimno vještih ribara, bile su u prednosti nad tratama koje je opsluživalo dvdesetak članova posade. O superiornosti falkuša u lovu sardela svjedoče mnogi dokumenti i pisci koji svjedoče o ribolovu na ovim otocima.

 

ARISTOKRACIJA RIBARSTVA

Dana 23. kolovoza, 1897. u upravo sagrađenoj kamenoj zgradi osnovne škole u Komiži na otoku Visu, pred okupljenim učiteljima iz raznih primorskih mjesta Dalmacije, počeo je Prvi austrijski tečaja  za  ribarstvo, govorom carskog nadzornika za   ribarstvo Pomorske uprave u Trstu  Petra Lorinija. Ovaj istaknuti ribarski stručnjak i prosvjetitelj, koji je u povijesti ribarstva hrvatskoga naroda dao najveći doprinos njegovu unapređenju, započeo je pred okupljenim učiteljima svoj govor ovim riječima:

Mi se nalazimo, gospodo, u sredini Jadranskoga  mora,  na ubavom i proslavljenom otoku Visu, koji je u to naše more dalje prodro,  kao  da ga se  ne  boji  (…).  Od  davnih davnina ovi  su  otočani  na  glasu pomorci, na glasu ribari; a sila je faktičnih prilika od njih zahtijevala da se  dadu  na  more, pametnije  i  razboritije, negoli drugi naši otočani, koji  su  bliže primorja,  dakle   bliže   zaklona, bliže tihe  luke,  gdje  da  se  za burnog vremena spase. A ovi  su  se otočani  na  vrijeme  tako  umno  u svojoj struci razvili, te  im  nema para  u  našoj  Dalmaciji.  Oni  su doveli svoje ribanje  do  priličnog usavršenja,  a  podigli  su  ga  do pravog  obrta, kako ćete se skoro osvjedočiti kad stanemo da ga s bližega promatramo.

U Komiži je mnogobrojnih ribarskih lagja i svakovrsnih ribarskih sprava, pak je tu lijepe za vas prilike da gledate i proučite ta ribarska sredstva, koja bi u tolikom broju i u tolikoj raznolikosti vi uzalud tražili u drugom kojem mjestu obale naše. Ovdje se ribarskim zanatom ne bavi samo niža ruka, kako to obično biva po drugim mjestima, nego i izobraženija; pa  je  sasvim naravno da komiškim ribanjem  vlada neki napredni  duh  koga  u  drugim mjestima još na žalost nema. Ovdje vam je, gospodo,  aristokracija  i inteligencija našeg obalnog ribarstva.

 

RIBARSKA ARMADA OTOKA VISA

Sredinom devetnaestog stoljeća u Komiži ima  oko  pedeset trata i preko  sto i  trideset špurtenjaca, a u   Visu dvadeset i pet trata  i  blizu  devedeset  špurtenjaca. Tako brojna ribolovna sredstva za lov plave ribe angažirala su u sezoni lova, od travnja do  listopada,  preko  dvije  tisuće ribara. Ta ribarska armada otoka Visa bila  je i najveći proizvođač i izvoznik hrane u Dalmaciji.

Prema podatku iz godine 1873., L.Mascheka,  koji  navodi Josip Basioli, potrošnja soli za  konzerviranje  sardela  na otoku Visu prelazi tristo i  četrdeset  tona  godišnje,  a  u Grčku i Italiju izvozi se s ovog otoka  oko  dvadeset  tisuća barila posoljene ribe.

S obzirom na to da u jedan baril stane oko pedeset  pet kilograma svježe ribe, to znači da se s otoka  Visa  godišnje izvozi u to vrijeme preko milijun kilograma slane ribe.

Ovo  veliko  tržište  slane  ribe  počinje  se  u  drugoj polovici  devetnaestog  stoljća  smanjivati.  Tome doprinosi ekspanzija ribolova u Sredozemlju a i carinska politika Grčke koja nastoji smanjiti uvoz slane ribe iz Jadranskog mora.

Slana sardela bila je stoljećima osnovna hrana na jedrenjacima. Propašću plovidbe na jedra, smanjuje se potražnja za ovim najvažnijim izvoznim proizvodom Dalmacije. Prvi eksperiment s konzerviranjem ribe u limenkama u Port Luisu u Francuskoj 1941. i svjetska afirmacija novog načina proizvodnje konzervirane ribe u Nantesu  predstavljaju početak novog razdoblja u povijesti ribarstva.

 

NOVO RAZDOBLJE U POVIJESTI RIBARSTVA

Upravo u trenutku smanjivanja tržišta za najznačajniji proizvod dalmatinskih ribara, pojavljuje se prva tvornica  za konzerviranje ribe u  Dalmaciji.  Prema  jednom  izvoru   ovu tvornicu osnovalo je udruženje Braća Mardešić u Komiži godine 1870. Ova prva tvornica za  konzerviranje  ribe  u  Dalmaciji podignuta je samo 29 godina poslije osnutka  prve  tvornice sardina u svijetu  u Port Luisu u  Francuskoj 1841. godine.

Bio je to početak novog razdoblja u  povijesti  ribarstva Komiže. Ovo ribarsko  mjesto  u  kratkom  razdoblju,  poslije osnivanja prve tvornice  sardina,  postaje  središtem  riblje industrije u Dalmaciji. Jedna  za  drugom  otvaraju  se  nove tvornice: godine 1891. tvornicu sardina  podiže  C. Warchaneck iz  Beča;  godine  1894.   osnovana   je   tvornica   Societe generale Francaise  iz  Trsta;  D. Degrassi  iz  Beča  osniva tvornicu iste godine; Mardešić i drug osnivaju tvornicu 1907; Ribarska zadruga iz Komiže postaje  tvornicom  1908;  a sedmu tvornicu sardina u Komiži osnivaju 1909. godine Klink i Laurer. Dakle tri su tvornice vlasništvo Komižana,  a  četiri stranaca.

Ovakav razvoj riblje industrije u  Komiži  rezultirao  je njenom ekspanzijom na susjedne otoke i  obalu  gdje  Komižani otvaraju prve industrijske pogone u tim krajevima –  tvornice sardina. Komižanin Franjo Mardešić  i  drug  podižu  tvornicu 1902. u Bolu na otoku Braču; godine 1909. u  Milni  na  otoku Braču F. Mardešić podiže dvije tvornice; u Trogiru F.Mardešić osniva tvornicu 1908; Braća Mardešić  godine  1908.  osnivaju tvornicu u Visu; F.Mardešić i drug osnivaju tvornicu 1911.  u selu Rukavac na južnoj obali otoka Visa; u Postirama na otoku Braču tvornicu ribljih konzervi osnovala  su  Braća  Mardešić 1937. godine.

Od osnutka prve tvornice ribljih  konzervi  u  Dalmaciji godine  1875.  pa  do  1911, prema podacima koje navodi povjesničar ribarstva Josip Basioli, u Dalmaciji  je  bilo ukupno petnaest tvornica sardina. Vlasnici šest tvornica bili su stranci iz Trsta i Beča,  a  čak  devet  tvornica  sardina posjedovali su Komižani. Izvan Dalmacije Komižani  su  imali tvornicu sardina u Bijeloj i u Baošiću u  Boki  kotorskoj,  a osnivali su pogone za soljenje ribe i izvan Jadranskog  mora: u  Sredozemlju  –  na  otoku  Lampedusa  blizu  Tunisa  i  na španjolskoj obali Atlantika blizu rta Finisterre.

Na malom otočiću Biševu  blizu  Komiže, rodio se 1882. godine Mate Martin  Bogdanović,  utemeljitelj  jedne od prvih  tvornica ribljih konzervi na zapadnoj  obali  USA.  Ribarsko  iskustvo stečeno u djetinjstvu u ribarskoj obitelji pomoglo mu je da u Kaliforniji u  San  Diegu  kao  uspješan  ribar  brzo  stekne početni  kapital  kojim  će  1917.  godine,  u suradnji s Komižaninom Josipom Mardešićem, podići na Terminal Islandu  u San Pedru tvornicu “French Sardine Co”. Ova tvornica, kasnije nazvana “Star Kist”, čija će se godišnja  proizvodnja  popeti na sto i dvadeset tisuća tona ribe u godini 1973,  postat  će najvećom tvornicom ribljih konzervi  na  svijetu  sa  brojnim pogonima izvan San Pedra: u Puerto  Ricu,  Peruu,  na  otočju Samoa te s ribolovnim bazama u Gani, Japanu,  Novoj  Gvineji, Australiji, New Zelandu i Panami.

U godinama poslije prvog svjetskog rata, kada  je  more  u akvatoriju  viškog  arhipelaga  bilo  sterilno,  a  filoksera uništila vinograde, brojni Komižani emigriraju u Ameriku i to najčešće  u  San  Pedro  gdje  najprije  postaju  radnici u Bogdanovićevoj tvornici, a potom ribari koji  svojim  bogatim ribolovnim iskustvom doprinose razvoju američkog ribarstva na Pacifiku.

 

KOMIŽA – RIBARSKA PRIJESTOLNICA JADRANA

Godine 1873. Komiža je izvezla u Italiju i u Grčku dvadeset tisuća barila slanih sardela ili oko milijun i sto tisuća kilograma.

Vrhunac razvoja ribarstva i riblje industrije Komiža je dosegla krajem devetnaestog i početkom dvadesetoga  stoljeća. Prema statistici iz godine 1898., tvornice  sardina  u  Komiži proizvele su više od polovice (55 %) ukupne proizvodnje  svih dalmatinskih  tvornica  sardina. Godine 1911. pedantna austrougarska statistika bilježi da je u Komiži  proizvedena četvrtina ukupne količine posoljene ribe u barilima od Trsta do Boke kotorske. Kad bi se tome pridodao  proizvod  komiških tvornica izvan Komiže i posoljena  riba  ribara  na  području cijele  komiške  općine,  tada  bi  količina  posoljene  ribe komiških tvorničara i ribara iznosila 37 % ukupnog  proizvoda slane ribe na istočnoj obali Jadrana.  Prema podacima iz iste knjige, Komiža  1911.  godine  ima 264 ribarska broda i 1540 ribara.

Na Dan svetoga Antuna, 13. lipnja 1936. organizirana je posljednja regata gajeta falkuša od Komiže do Palagruže. Bio je to simboličan kraj jedne duge tradicije – dovršetak milenijske povijesti gajete falkuše na Mediteranu.

U posljednjem deceniju svoje viševjekovne ribarske dominacije na Jadranu, tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Komiža još ima šest tvornica  sardina  i  proizvodi  više  od polovine (57 %) od ukupne godišnje količine konzervirane ribe u Dalmaciji.