PAPA I RIBARI
Postoje indicije da komiški ribari već u dvanaestom stoljeću ribare na dalekom pučinskom otočiću Palagruži. Naime na Palgruži su do danas sačuvana u usmenoj predaji Komiže tri toponima kojima je obilježen vjerojatan susret pape Aleksandra III. s komiškim ribarima na tom otoku. To su toponimi Popina njiva, Popin brig i Pol Popino na Maloj Palagruži koji označuju mjesto pristanka Papinih galija i njegova izlaska na kopno što se dogodilo 9. ožujka 1177. godine kada je Papina flota, zahvaćena jakom burom, pristala uz hridine Palagruže. U zaklonu od vjetra Papa je sa svojom svitom na tom otočiću, kako kaže njegov biograf Boson “obilno i radosno večerao”. Budući da se prema Bosonovu putopisu galija s hranom vratila natrag ne mogavši odoljeti silini vjetra, izvjesno je da je Papa tamo zatekao ribare koji su za Papinu večeru mogli ponuditi prvoklasnu ribu koju su tamo lovili, kako o tome piše Marin Oreb. Teško je reći da li je susret s ribarima, ako se doista dogodio, bio presudan da Papa na svom putu prema Zadru posjeti otok Vis i komišku uvalu gdje je posvetio crkvu Svetoga Nikole.
Na prisnu vezu Pape s ribarima upućuje jedan običaj da ribarske družine daju crkvi dio ulova (trate su davale 21. dio) u znak zahvalnosti za oprost kojim je papa Aleksandar III. dopustio ribarima da mogu loviti ribu nedjeljom i zapovjednim blagdanima.
Ako je pretpostavka o prisutnosti komiških ribara na Palagruži u dvanaestom stoljeću točna, izvjesno je da su oni već tada morali imati ribarski brod provjerenih maritimnih sposobmosti. Takav brod zahtijevali su surovi uvjeti ribarenja na ovom dalekom pelagičkom otoku.
Takav brod nije mogla stvoriti brodograditeljska tradicija koja se oslanjala na iskustvo gradnje plovila za prelaženje rijeka i močvara. Nužno je dakle pretpostaviti kontinuitet iskustva i života koji u ovoj uvali otoka Visa okrenutoj pučini povezuje stoljeća zastrta mrakom povijesnog zaborava.
PUT SLJEDBENIKA SVETOG BENEDIKTA
U srednjem vijeku (između devetog i dvanaestog stoljeća upravo na pučinskim otocima Diomedova puta (Tremiti, Palagruža, Biševo, Sveti Andrija, Svetac) i u Komiži na otoku Visu sljedbenici svetog Benedikta iz Nursije monasi benediktinci podižu svoje samostane da bi tim najfrekventnijim pomorskim putom širili utjecaj kršćanske civilizacije i kulture na istočnojadransku obalu i kontinentalnu unutrašnjost.
O tome da su benediktinci možda već u devetom stoljeću podigli crkvicu Svetoga Nikole i svoju prvu nastambu na vulkanskom brijegu u dolini Val Comeze, može se tek nagađati. No unatoč tomu što nijedan pisani dokument iz tog vremena ne spominje ime naselja komiške uvale, pouzdano se može reći da benediktinci svoj samostan nisu podigli u pustoj i nenastanjenoj uvali. O tomu svjedoči sačuvana propovijed splitskog nadbiskupa Bernarda koju je početkom trinaestog stoljeća, vjerojatno 1202, prema mišljenju Marina Oreba, održao u Crkvi svetog Nikole u Komiži, a povodom obljetnice velikog povijesnog događaja za ovaj kraj – dolaska pape Aleksandra III. na otok Vis 10. ožujka 1177. godine. Evocirajući uspomenu na dolazak Pape i njegovu posvetu crkve Svetoga Nikole, splitski nadbiskup u svom sermonu izriče pohvalu benediktincima koji su svoj samostan sagradili, kako on kaže, blizu mora u naseljenu kraju gdje mogu spašavati duše grešnika, a ne u pustim brdima gdje mogu spasiti samo svoju dušu.
Temelj tog malog otočkog svijeta što je nastao oko benediktinskog samostana zvanog Muster (od grčkog naziva monasterion – samostan), bila je sardela. Prve vijesti o velikim ulovima sardela u vodama viškog arhipelaga zabilježilo je 16 stoljeće.
U JEDNOJ NOĆI TRI MILIJUNA SARDELA U MREŽAMA RIBARA OTOKA VISA
Srednji vijek ostavio je oskudne tragove o životu na otoku Visu. O ribarstvu pisanih dokumenata nema. Arhiv hvarske komune, kojoj je pripadao otok Vis sa cijelim svojim arhipelagom, spaljen je prilikom turske navale na Hvar 1571. godine. Taj požar uništio je dokumente o ribarstvu koje je na ovim otocima u srednjem vijeku vjerojatno bilo razvijeno. To možemo reći stoga što prvi sačuvani pisani dokumenti o ribarstvu koji se javljaju u 16. stoljeću govore o velikim ulovima plave ribe i velikom broju ribara i ribarskih brodova i alata na otoku Visu u to vrijeme.
Dalmatinski otoci došli su pod vlast Venecije 1420. godine te ova moćna jadranska imperija postaje veliko tržište slane ribe koje se najviše proizvodi na otoku Visu.
Prvi poznati zapis o lovu plave ribe na otoku Visu spominje Vis kao otok nastanjen ribarima “koji svake godine u svibnju hvataju i usoljavaju goleme količine sardela” (Palladius Fuscus 1508.). Vijest o bogatom ribolovu na otoku Visu potvrđuje i sindik Venecije za Dalmaciju i Albaniju Giovanni Battista Giustiniano u svom Itinerariju poslije povratka sa inspekcijskog putovanja po Dalmaciji 1553. U tom izvještaju on je zapisao da su “ribari otoka Vis jednog jedinog dana ulovili tri milijuna srdela”. Ta količina od blizu sto i dvadeset tisuća kilograma potvrda je visoko razvijenog ribarstva i organizirane prerade ulovljene ribe u šesnaestom stoljeću na otoku Visu.
O tom bogatstvu koje je ovom otoku nudilo more govori i Izvještaj o Dalmaciji godine 1575. što ga Njegovoj Prevedrosti – mletačkom duždu podnosi Antun Giustinian koji, govoreći o Hvarskoj komuni, kaže da ona “ima onaj otok Vis, pun obilja, gdje se lovi toliko sardela da se ona carina daje u zakup za četiri tisuće dukata godišnje”.
Ove prve vijesti o ribarstvu otoka Visa iz pera jednog pisca i državnih službenika nisu vijesti o početcima ribarstva na ovom otoku. Da bi se jedne noći moglo uloviti 120 tona ribe bez pomagala koja bi zamijenila ili povećala snagu ljudskih ruku, trebalo je stoljećima stjecati znanje brodogradnje, navigacije, ribolova i vještinu prerade ribe.
Možda bi povijesni tragovi koje je uništio požar hvarskog arhiva 1571. godine vodili u dubine vremena do izvora pomorskog i ribarskog iskustva što su ga zacijelo hrvatski doseljenici baštinili od malobrojnog grčkog i romanskog stanovništva na dalmatinskim otocima koje naseljavaju u ranom srednjem vijeku dolazeći iz dubina kontinenta na Jadransko more.
Unatoč tomu što je Venecija kroz tri stoljeća proganjala vojgare te plijenila i spaljivala njihove mreže zbog predrasude o njihovoj štetnosti, ali i zbog interesa bogatih vlasnika mreža potegača – trata, ribolov vojgama u vodama viškog arhipelaga ostao je dominantnim načinom ribolova i održao se sve do sredine dvadesetog stoljeća.
RIBOLOV NA PALAGRUŽI
Ti ribari koji su lovili sardele malim mrežama stajaćicama, odlazili su iz Komiže na dalek put do Palagruže ne samo zbog njenih bogatih lovišta već i zbog toga što za njih nije bilo mjesta na ribolovnim poštama oko otoka Visa i Biševa. Te su pošte bile rezervirane za brojne velike mreže potegače – trate koje su dolazile u viške vode i sa otoka Hvara i Brača. Tih ribarskih družina znalo je biti i četverostruko više negoli prikladnih ribolovnih pozicija oko otoka Visa i Biševa. Te velike družine imale su od petnaest do dvadeset ribara na tri do četiri broda.
Budući da su vlasnici tako skupih ribolovnih sredstava bili bogati i u vlasti utjecajni ljudi, osobito oni s Hvara koji najčešće nisu osobno ni sudjelovali u ribolovu, suprotstavljali su se vlasnicima vojgi i pritiskom na zakonodavce uspijevali su se izboriti za ograničenja prava ribolova ili čak potpunu zabranu upotrebe vojgi uz drastične kazne za prekršitelje. Motiv takvih zabrana bio je otklanjanje konkurencije budući da su sardele koje love vojgari imale zbog svog kvaliteta znatno veću cijenu, a razlog je tomu i nedostatak radne snage potrebne velikim družinama. Na taj način, koristeći svoj utjecaj u vlasti, vlasnici trata nastojali su svoje družine popuniti tim ribarima koji su bili osobito cijenjeni kao snažni veslači i dobri znalci mora i ribolova. U godinama oskudna ribolova vlast je vojgarima dopuštala da love i u blizini velikih mreža, a u godinama obilnih lovina zabranjivala im je ribarenje čak i oko otoka Palagruže gdje nisu mogli smetati tratama budući da one na tom otoku nisu nikada lovile zbog neprikladnog podmorja i obale za istezanje mreža.
Unatoč zabranama i drakonskim kaznama koje su propisivali državni zakonodavci u Veneciji a primjenjivali državni suci hvarske komune, ovi hrabri ribari stoljećima su suprotstavljali imperativ svog opstanka nerazumnim zakonima Imperije riskirajući pritom gubitak svoje imovine pa i svog života.
Unatoč prijetnjama drastičnim kaznama, oni su svojim falkušama plovili do daleke Palagruže. Palagruška epopeja komiških galiota obilježila je povijest Komiže.
Na otočiću Mala Palagruža sačuvan je do danas toponim Pol furkode. Furkoda je drvena motka – rašlje koje služe kao podupirač za horizontalno postavljen jarbol i lantinu na obali da bi se preko njih prostrle mreže sardelare radi sušenja. Taj toponim svjedoči o jednom davnom događaju koji se zbio na tom mjestu vjerojatno u šesnaestom stoljeću. Tu, na sjevernoj obali Male Palagruže, komiški vojgari sukobili su se s talijanskim ribarima iz Puglie. Brojniji komiški ribari navalili su na puljiške ribare furkodama, oštetili im brodove i otjerali ih s Palagruže.
O tom događaju svjedoči komiška kronika Nikole Borčića Jerolimova – Liber Comisae u kojoj je sačuvana molba Komižana mletačkoj vlasti za ukidanje zabrane lova sardelarama na otoku Palagruži. To je molba koju su u ime svih Komižana potpisali prokuratori Komiže Antun Jelić i Vinko Karuza te glavari ribolova na Palagruži Antun Maffio i Vid Bogdan 16. svibnja 1637. godine.
U toj molbi oni ističu da su nekada vojgari imali jednaka prava kao i vlasnici trata te ravnopravno s njima sudjelovali u ždrijebanju za ribolovne pozicije. Kad im je to pravo oduzeto, zabranjen im je i lov oko otoka Palagruže gdje ne mogu smetati tratama budući da na tom otoku trate ne mogu loviti. Oni u svojoj molbi ističu da na Palagružu odlazi preko stotinu gajeta u ribolov da bi se mogli braniti od gusara. Ističu zaslugu ovih ribara koji na tom udaljenom otoku, mnogo bližem Puglji negoli Visu, čuvaju stražu i obavještavaju ratnu mornaricu i venecijanske vlasti o pojavi neprijateljskih lađa te da su s Palagruže istjerali Puglijize.
DRAKONSKE KAZNE ZA RIBARE
Godine 1655, dvadeset i petoga srpnja, izrečena je u odsutnosti optuženih presuda desetorici ribara iz Komiže zbog odlaska na Palagružu gdje su lovili sardele vojgama. Između ostalog u presudi se kaže: Svjesni svoga teškog prestupka nisu znali kako da se pojave pred lice pravde, te da bi se tako golema krivnja i tako sablažnjiva nepokornost kaznile zaslužnom kaznom, proglašavamo da Bartul Zamberlin, Petar Petričević, Andrija Harvat, Petar Covo, Mihovil Pavšić, Pavao Bracan – mlađi, Franjo Fruzin, Jakov Galiot i Ivan Perina, odsutni podanici, imaju se smatrati izgnanim iz ovog grada i njegove oblasti i iz provincije Dalmacije za vrijeme od neprekidnih deset godina, s tim da im granica bude tvrđava Klis. Ako se u tom vremenu zateknu da su prekršili odluku o izgonu i prevedu u uze pravde, neka se postave da služe na Galiji Prejasne Republike kroz neprekidnih pet godina kao veslači s okovima na nogama, a u slučaju da bi koji od njih za tu službu bio nesposoban, treba da bude držan u zatvoru tri godine, a zatim vraćen u izgnanstvo (…). Onima koji ih uhvate ili ubiju, kada ispostave vjerodostojnu potvrdu o ubojstvu, isplatit će se četiristo lira po pojedincu od njegova imanja ako ga je imao, a ako nije od dobara ove općine dio točne polovine (…).”
Ribare koji love mrežama vojgama mletačke vlasti tretiraju kao razbojnike. Nižu se drastične kazne: ribare progone iz njihova zavičaja, osuđuju na višegodišnje kazne veslanja na galijama u okovima, plijene im imovinu, spaljuju mreže. Proglas generalnog providura Alvisa Moceniga godine 1697. prekršiteljima zabrane lova sardela vojgama propisuje neoprostivu kaznu «spaljivanjem brodova i mreža, globom od pedeset dukata za svaku mrežu, izgonom, zatvorom, robijom (…).»
PISMO KOMIŠKIH RIBARA VIJEĆU MUDRIH U VENECIJI
Godine 1698. komiški vojgari šalju mletačkom duždu molbu da im dopusti lov sardela mrežama vojgama. U toj poniznoj molbi moćnom vladaru oni kažu: “Područje Komiže je dio otoka Visa, ali najneplodnije i najjalovije u čitavoj Dalmaciji. Smješteno je na krševitom tlu, okruženo golim kamenim brdima. Na njemu ne može uspijevati nikakva žitarica jer leži u raljama mora. Plodnost tog zemljišta jedva da se razlikuje od jalovosti nesretne Arabije. A takvom bi se mogla nazvati i Komiža da nema mora koje je pomaže, jer iz njega se samim ribarenjem prehranjuje oko 1800 duša (…). Ovom jadnom i siromašnom narodu glavno je sredstvo za uzdržavanje lov na sardele za koji oni upotrebljavaju male mreže zvane sardelare jer im siromaštvo ne dopušta skupi ribolov sa tratama.” U toj molbi komiški vojgari ističu svoje zasluge za Veneciju u borbama protiv Turaka i spominju teške kazne koje trpe zbog nepravednih zabrana lova sardelarama. Kažu da moraju loviti da bi preživjeli oko dalekih otoka Sušca i Palagruže gdje se izlažu opasnosti od napada gusara koji su, kako navode u molbi, “posljednjih godina u nekoliko navrata odvukli njih 176 u ropstvo”.
Ovo pismo za dužda mletačkoga uputili su komiški ribari Vijeću mudrih u Veneciju u mjesecu srpnju 1696, ali umjesto odgovora pohodile su ih venecijanske ratne lađe koje su 1700. u Komiži spaljivale mreže sardelare.
O tome kakav je bio otpor Komižana nerazumnoj vlasti Serenissime svjedoči i ubojstvo svećenika don Vicenca Julića u gajeti falkuši.
UBOJSTVO SVEĆENIKA U FALKUŠI
Mračna je noć osamnaestoga srpnja godine 1718. Duž cijele južne obale Visa gore vatre i dimi se smolasta borovina na željeznim rešetkama – svićalima na pramcima svjećarica. Po nekoliko vatri pred svakom uvalom osvjetljava mirnu površinu mora, a pod svjetlima roje se sardele i skuše i skaču po površini mora oko osvijetljenih barki koje snažni veslači – šijovci lagano primiču obali oprezno vodeći riblja jata do zometa – prikladnog mjesta blizu obale gdje će leut opasati ribu velikom mrežom potegačom.
U uvalama usidreni su leuti, a pod njihovim palubama spavaju ribari dok čekaju zvuk roga kojim će ih svićor s pramca svjećarica – loje ili barker iz borke pozvati da opašu mrežom jato riba ispod svjećarice.
Gore vatre, a među njima u mraku gajete vojgara koji love sardele mrežama stajaćicama – vojgama. Za posadama tih gajeta falkuša država raspisuje potjernice smatrajući ih zločincima koji ugrožavaju državne interese. Država ih optužuje da svojim mrežama vojgama raspršuju riblja jata, da skreću put masama sardela, da su krivci za periode sterilnosti mora. Država ih optužuje i progoni, ali imperativ opstanka jači je od sile zakona. Unatoč riziku da budu uhvaćeni i drastično kažnjeni, oni redovito idu u ribolov kao i ove srpanjske noći 1718. godine.
Između uvale Smricovice i Taleške, u međuprostoru dviju ribolovnih pozicija za mreže potegače, čekala je jedna falkuša trenutak da trata opaše ribu te da iza nje baci mrežu vojgu kako bi lovila sardele koje pobjegnu trati. U toj gajeti, kao član ribolovne družine, bio je komiški svećenik don Vicenco Julić. Odjednom šum vesala uznemiri tihu ljetnu noć i oružana lađa bane pred falkušu don Vicenca Julića.
O tome što se dogodilo u tom trenutku svjedoči izvještaj kneza grada Hvara Pietra Loredana Vijeću desetorice u Veneciji. U tom dokumentu hvarski knez opisuje kaznenu ekspediciju koju su po njegovu nalogu poduzele dvije naoružane lađe što ih je on sa Hvara uputio na Vis sa zadatkom da uhvate nekoliko “zločinaca” vojgara i da ih dovedu u Hvar gdje će biti egzamplarno kažnjeni. Hvarska kaznena ekspedicija naišla je, kako izvješćuje knez Loredan, na barku don Vicenca Julića koji je “promijenivši habit u odoru skandaloznog zločinca mreža sardelara (di scandaloso deliquente di Reti sardellare) sa svojim bratom Nikolom i tri druga opaka svoja sljedbenika, strašno vrijeđao Boga, svoje zvanje i zakone ove države”.
Knez Loredan piše Vijeću desetorice da komiški svećenik nije poslušao poziv vojnika da se preda, već da im se sa svojom družinom suprotstavio. Svoj bunt protiv nepravde koju je Venecija nanosila siromašnim komiškim ribarima te su noći don Vicenco Julić i njegov brat Nikola platili glavom.
PROTESTNO PUTOVANJE GAJETA FALKUŠA U VENECIJU
U svojoj rukopisnoj knjizi “Povijest zakonodavstva o morskom ribolovu u vodama Austrijskog primorja” Ricardo d’Erco zapisao je sredinom devetnaestog stoljeća o progonu vojgara ove riječi: “Protiv njih je, izuzev u rijetke časove primirja, bjesnio Krilati Lav sa svom žestinom svog uvrijeđenog autoriteta. Bez predaha ih je progonio konfiskacijom i paležom prijeteći prekršiteljima svojih zabrana najstrožim kaznama: zatvorom, izgonom, robijom pa čak i smrću. Zbog vojga je on nekoj djeci oduzimao očeve, ženama muževe, čitavim porodicama njihove jedine hranitelje šaljući ih u progonstvo ili na robiju. Ali tolika okrutnost nije ničem vodila. Kao što hidri kad joj odrubimo jednu glavu, izraste druga, tako su konfiscirane i spaljene vojge bile nadomještene drugima. One su znale prkositi svim ispadima ludoga bijesa te su na koncu ostale neukroćene i nepobijeđene u bjesomučnoj borbi koju su kroz dvjesta godina vodile sa Mletačkom republikom.”
Kada je mletački senat godine 1756. ukinuo svoju dukalu iz 1708. kojom se Komižanima dopušta ribolov mrežama sardelarama samo oko otoka Sveca, Sušca i Palagruže, Komižani su reagirali Memorandumom kojim zahtijevaju od Senata pravo na ribolov mrežama sardelarama. Zahtjev im je odbijen i tada komiški ribari kreću sa trideset i šest gajeta u Veneciju da na taj način demonstriraju svoje negodovanje i izraze svoj prosvjed vlasti koja svojim odlukama ugrožava njihov život. Ali vlast ne uvažava njihove argumente, odbije ih i prisili da se u pratnji ratne galije vrate u Komižu.
Imperij na zalazu suočio se sa neshvatljivom upornošću komiških ribara da unatoč svim zabranama i drastičnim kaznama love sardele na Palagruži u blizini Napuljskog Kraljevstva gdje je bilo moguće prodavati slane sardele izvan kontrole rigoroznih venecijanskih poreznika. Venecijanska vlast zaprepaštena je «skandaloznim slobodarstvom i jedistvenim talentom» komiških ribara.
SKANDALOZNO SLOBODARSTVO KOMIŠKIH RIBARA
Godine 1764. bilo je naloženo da se spale i brodovi i vojge, ali od toga su egzekutori odustali uz obećanje vojgara da više neće loviti vojgama. Bilo je to vrijeme kada je mletački imperij na svom zalazu odlučio da definitivno uništi ovaj najstariji način lova sardela.
Tada Francesco Grimani, generalni providur Dalmacije i Albanije, donosi proglas kojemu je cilj da potpuno iskorijeni sardelare. U tom proglasu izdanom četrnaestog kolovoza 1756. godine nalaže se rezolutan ultimatum komiškim ribarima: “Svatko tko ima, drži ili posjeduje sardelare mora da ih u roku od petnaest dana od ove obavijesti donese i preda nama na raspolaganje. Mi ćemo se u pogledu njihove sudbine, a potaknuti samilošću, pobrinuti da postupimo u smislu onih odredaba koje će biti što je moguće blaže za same vlasnike istih, a da pri tom nećemo skrenuti ni za dlaku od izvršavanja gore spomenutih propisa. Nakon isteka spomenutog razdoblja pristupit ćemo čvrstom rukom, pa i upotrebom ratnih brodova, iskorjenjivanju i uništavanju tih mreža na bilo kojem mjestu i u bilo čijim rukama se nalazile.”
Poslije tog proglasa iz komiških ribarskih baraka plijenjene su i spaljivane mreže sardelare, a komišku luku pohodile su više puta mletačke ratne galije da bi pomogle kaznenu akciju vlasti protiv ribara vojgara. “Ratne lađe i kaznene ekspedicije krstare po ribolovnim vodama”, kaže Mijo Mirković, “plijene mreže i čamce, zarobljuju ljude. Ono što se javlja kao neposredni povod za kaznene ekspedicije uvijek je nepodatnost, samostalnost, slobodarstvo ribara, ‘scandaloso libertinagio’ i ‘iniquo talento’ Komižana.” Unatoč takvim prilikama komiški vojgari lovili su i dalje svojim zabranjenim mrežama. Nedostatak plodne zemlje, ali i duga tradicija vojgarstva, razlog je tomu da Komižani usprkos rigoroznih kazni ne napuštaju ribolov vojgama. “Te nesretne prilike”, kako kaže R.d’Erco, “velikog dijela pučanstva Komiže, bile su razlogom da ono nije htjelo niti moglo napustiti ribolov vojgama niti u daljini, a ni u blizini vlastitog otoka. One su ga učinile neustrašivim u dugoj borbi koju je izdržao s mletačkom vladom.”
VICENZO DANDOLO DOPUŠTA RIBOLOV NA PALAGRUŽI
Kad je 1797. godine propala Mletačka republika, a Austrija osvojila Dalmaciju, odmah su poslanici komiških vojgara došli u Zadar da od nove vlasti zatraže ukidanje zabrane lova vojgama oko otoka Sušca, Sveca, Palgruže i Biševa.
Dana trećeg veljače 1798. u Komiži je nastalo veliko slavlje. Tog dana objavila je Dvorska organizaciona komisija u Zadru prihvaćanje molbe komiških vojgara.
Nastaje novo razdoblje u povijesti komiškog ribarstva u kojemu će odnos vlasti prema vojgarima biti znatno blaži negoli u vrijeme vladavine Krilatog lava nad Dalmacijom.
Austrijska uprava kratko je trajala. Dalmacija dolazi 1806. pod vlast Napoleona, a Vicenzo Dandolo, apotekar iz Venecije postaje generalni providur nove vlasti u ovoj pokrajini. Za vrijeme svoje uprave u Dalmaciji Dandolo se osobito posvetio unapređenju ribarstva. Njegovo ime vezano je za čuveni Pravilnik o ribolovu (Regolamento sulla Pesca in Dalmazia) koji se popularno nazivao Dandolovim dekretom.
Temeljen na narodnom običajnom pravu, ovaj je Pravilnik iz godine 1808. doprinio razvoju ribarstva u Dalmaciji mada se ni venecijanski apotekar nije mogao osloboditi predrasude o štetnosti vojge za ribolov tratama.
Komiški vojgari dobivaju tim Pravilnikom pravo ribolova na otoku Svecu i Palagruži, a viški ribari na otoku Sušcu. Dandolovim dekretom ribolov vojgama oko otoka Visa i Biševa zabranjen je, te komiški vojgari početkom svakog ribolovnog mraka kreću iz Komiže u velikim regatama do Palagruže gdje jedino oni imaju pravo ribolova mrežama sardelarama.
Sardela je na ovim otocima, koji su stoljećima pripadali Hvarskoj komuni, bila mana nebeska, elementarna hrana puka, najvažniji izvozni proizvod, posao za tisuće ribara. Sardela je stoljećima bila temelj života Hvarske komune.
VIS – GIBRALTAR JADRANA
U vrijeme engleske uprave na Visu, koja je trajala od 1811. do 1815, ovaj otok postaje središtem trgovina i šverca na Jadranu. U ovom razdoblju općeg prosperiteta Vis je imao dvanaest tisuća stanovnika, više nego ikada kasnije. Dandolov dekret više nije obavezivao vojgare te su oni slobodno lovili oko svog otoka. Otočkoj vlasti ribarstvo nije bilo važno za njene prihode. Trgovina postaje u tom kratkom razdoblju izvor bogatstva ovog otoka, a zbog značaja koji Vis tada ima za Engleze, s obzirom na Napoleonovu kontinentalnu blokadu, oni ga nazivaju Gibraltarom Jadrana.
Godine 1815. Austrija ponovno preuzima Vis i njena uprava na ovom otoku traje do njena sloma 1918. godine. Izvor bogatstva koji je Visu donijela engleska uprava presahnuo je i ovaj otok ponovno živi kao i prethodnih stoljeća od svoje vlastite proizvodnje: vina i ribe.
Liberalniji propisi o ribarstvu omogućuju povećanje broja ribara i ribolovnih sredstava. Na ovom otoku ima oko sedamdeset mreža potegača i preko dvije stotine špurtenjaca – ribarskih družina koje love sardele vojgama. Vode viškog arhipelaga njegovim su ribarima i prethodnih stoljeća bile tijesne, a sada su, pod austrijskom upravom, dobili priliku da raskinu višestoljetno ribolovno zajedništvo s Hvarom i Barčem. To im uspijeva tek godine 1872.
Usporedo se nastojanjem da se oslobode ribolovnog zajedništva sa susjednim otocima, komiški ribari nastoje se osloboditi obaveza da hvarskoj katedrali plaćaju jednu trećinu prihoda od ulova na svojoj najboljoj ribolovnoj pošti Trešjavac na otoku Biševu.
Godine 1848. oni su iz ždrijebanja isključili Trešjavac kao tobože nevažnu poštu i prepustili je hvarskom Kaptolu da sam lovi.
Komiški su ribari tek u drugoj polovini devetnaestog stoljeća uspjeli izboriti svoje pravo da na svom području slobodno ribare i da ukinu privilegije Hvarske komune koje su dobrim dijelom bile temelj blagostanja hvarskog plemstva. “Istina je svima dobro poznata”, kaže Vicenzo Dandolo, “da su svi oni dvorci na otocima koje je doba bijede pretvorilo u ruševine, bili sagrađeni u prošlim vjekovima s prihodima od ribarstva.”
Nisu se sardelama komiških ribara podizali samo plemićki dvorci već i najmonumentalnija građevina u središtu Komune – hvarska katedrala. Godine 1621. uprava Hvarske komune odlučuje da jedna trećina prihoda od ulova ribe na ribolovnoj pošti Trešjavac na otoku Biševu, najbogatijoj ribolovnoj poziciji za lov plave ribe na Jadranu, bude namijenjena za gradnju hvarske katedrale u trajanju od deset godina. Taj porez prerastao je u trajno pravo crkve koje je ukinuto tek poslije dva i pol stoljeća.
Državna taksa na prihode od ribarstva stoljećima je bila glavni prihod Hvarske komune. To najbolje potvrđuje relacija generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Giovanni Battista Grimanija iz 1644. Ovaj dokument donosi popis prihoda hvarske komunalne blagajne iz kojega se vidi da je Hvarska komuna ostvarila na području Komiže i Biševa gotovo četverostruko veći prihod negoli na području grada Hvara.
Alberto Fortis u svom putopisu Viaggio in Dalmatia (Venecija 1774.) navodi podatak, što ga je zapisao geograf A.Friedrich Buching, da su se nekada cijela Italija i dobar dio Levanta opskrbljivali sardelama s otoka Hvara i s, o njemu ovisnog, Visa.
Kad se usporedi dokument o prihodima hvarske komunalne blagajne sa Buchingovim navodom o trgovini sardelama sa otoka Hvara i Visa, što ga spominje Fortis, postaje jasno da je središte tog ribarskog svijeta na Jadranskom moru bilo u jugozapadnoj uvali otoka Visa – Komiži. Da bi takvu ulogu u povijesti ribarstva na Jadranu Komiža mogla imati, nije presudno bilo samo to što je ona u blizini imala najbogatije ribolovne pozicije, već i to što je unatoč zabranama i progonima sačuvala iskonski način lova sardela mrežama vojgama na moru gdje je takav način lova bio najrentabilniji.
Komiške gajete falkuše, koje su imale jeftina ribolovna sredstva i samo petoročlanu posadu sastavljenu od iznimno vještih ribara, bile su u prednosti nad tratama koje je opsluživalo dvdesetak članova posade. O superiornosti falkuša u lovu sardela svjedoče mnogi dokumenti i pisci koji svjedoče o ribolovu na ovim otocima.
ARISTOKRACIJA RIBARSTVA
Dana 23. kolovoza, 1897. u upravo sagrađenoj kamenoj zgradi osnovne škole u Komiži na otoku Visu, pred okupljenim učiteljima iz raznih primorskih mjesta Dalmacije, počeo je Prvi austrijski tečaja za ribarstvo, govorom carskog nadzornika za ribarstvo Pomorske uprave u Trstu Petra Lorinija. Ovaj istaknuti ribarski stručnjak i prosvjetitelj, koji je u povijesti ribarstva hrvatskoga naroda dao najveći doprinos njegovu unapređenju, započeo je pred okupljenim učiteljima svoj govor ovim riječima:
Mi se nalazimo, gospodo, u sredini Jadranskoga mora, na ubavom i proslavljenom otoku Visu, koji je u to naše more dalje prodro, kao da ga se ne boji (…). Od davnih davnina ovi su otočani na glasu pomorci, na glasu ribari; a sila je faktičnih prilika od njih zahtijevala da se dadu na more, pametnije i razboritije, negoli drugi naši otočani, koji su bliže primorja, dakle bliže zaklona, bliže tihe luke, gdje da se za burnog vremena spase. A ovi su se otočani na vrijeme tako umno u svojoj struci razvili, te im nema para u našoj Dalmaciji. Oni su doveli svoje ribanje do priličnog usavršenja, a podigli su ga do pravog obrta, kako ćete se skoro osvjedočiti kad stanemo da ga s bližega promatramo.
U Komiži je mnogobrojnih ribarskih lagja i svakovrsnih ribarskih sprava, pak je tu lijepe za vas prilike da gledate i proučite ta ribarska sredstva, koja bi u tolikom broju i u tolikoj raznolikosti vi uzalud tražili u drugom kojem mjestu obale naše. Ovdje se ribarskim zanatom ne bavi samo niža ruka, kako to obično biva po drugim mjestima, nego i izobraženija; pa je sasvim naravno da komiškim ribanjem vlada neki napredni duh koga u drugim mjestima još na žalost nema. Ovdje vam je, gospodo, aristokracija i inteligencija našeg obalnog ribarstva.
RIBARSKA ARMADA OTOKA VISA
Sredinom devetnaestog stoljeća u Komiži ima oko pedeset trata i preko sto i trideset špurtenjaca, a u Visu dvadeset i pet trata i blizu devedeset špurtenjaca. Tako brojna ribolovna sredstva za lov plave ribe angažirala su u sezoni lova, od travnja do listopada, preko dvije tisuće ribara. Ta ribarska armada otoka Visa bila je i najveći proizvođač i izvoznik hrane u Dalmaciji.
Prema podatku iz godine 1873., L.Mascheka, koji navodi Josip Basioli, potrošnja soli za konzerviranje sardela na otoku Visu prelazi tristo i četrdeset tona godišnje, a u Grčku i Italiju izvozi se s ovog otoka oko dvadeset tisuća barila posoljene ribe.
S obzirom na to da u jedan baril stane oko pedeset pet kilograma svježe ribe, to znači da se s otoka Visa godišnje izvozi u to vrijeme preko milijun kilograma slane ribe.
Ovo veliko tržište slane ribe počinje se u drugoj polovici devetnaestog stoljća smanjivati. Tome doprinosi ekspanzija ribolova u Sredozemlju a i carinska politika Grčke koja nastoji smanjiti uvoz slane ribe iz Jadranskog mora.
Slana sardela bila je stoljećima osnovna hrana na jedrenjacima. Propašću plovidbe na jedra, smanjuje se potražnja za ovim najvažnijim izvoznim proizvodom Dalmacije. Prvi eksperiment s konzerviranjem ribe u limenkama u Port Luisu u Francuskoj 1941. i svjetska afirmacija novog načina proizvodnje konzervirane ribe u Nantesu predstavljaju početak novog razdoblja u povijesti ribarstva.
NOVO RAZDOBLJE U POVIJESTI RIBARSTVA
Upravo u trenutku smanjivanja tržišta za najznačajniji proizvod dalmatinskih ribara, pojavljuje se prva tvornica za konzerviranje ribe u Dalmaciji. Prema jednom izvoru ovu tvornicu osnovalo je udruženje Braća Mardešić u Komiži godine 1870. Ova prva tvornica za konzerviranje ribe u Dalmaciji podignuta je samo 29 godina poslije osnutka prve tvornice sardina u svijetu u Port Luisu u Francuskoj 1841. godine.
Bio je to početak novog razdoblja u povijesti ribarstva Komiže. Ovo ribarsko mjesto u kratkom razdoblju, poslije osnivanja prve tvornice sardina, postaje središtem riblje industrije u Dalmaciji. Jedna za drugom otvaraju se nove tvornice: godine 1891. tvornicu sardina podiže C. Warchaneck iz Beča; godine 1894. osnovana je tvornica Societe generale Francaise iz Trsta; D. Degrassi iz Beča osniva tvornicu iste godine; Mardešić i drug osnivaju tvornicu 1907; Ribarska zadruga iz Komiže postaje tvornicom 1908; a sedmu tvornicu sardina u Komiži osnivaju 1909. godine Klink i Laurer. Dakle tri su tvornice vlasništvo Komižana, a četiri stranaca.
Ovakav razvoj riblje industrije u Komiži rezultirao je njenom ekspanzijom na susjedne otoke i obalu gdje Komižani otvaraju prve industrijske pogone u tim krajevima – tvornice sardina. Komižanin Franjo Mardešić i drug podižu tvornicu 1902. u Bolu na otoku Braču; godine 1909. u Milni na otoku Braču F. Mardešić podiže dvije tvornice; u Trogiru F.Mardešić osniva tvornicu 1908; Braća Mardešić godine 1908. osnivaju tvornicu u Visu; F.Mardešić i drug osnivaju tvornicu 1911. u selu Rukavac na južnoj obali otoka Visa; u Postirama na otoku Braču tvornicu ribljih konzervi osnovala su Braća Mardešić 1937. godine.
Od osnutka prve tvornice ribljih konzervi u Dalmaciji godine 1875. pa do 1911, prema podacima koje navodi povjesničar ribarstva Josip Basioli, u Dalmaciji je bilo ukupno petnaest tvornica sardina. Vlasnici šest tvornica bili su stranci iz Trsta i Beča, a čak devet tvornica sardina posjedovali su Komižani. Izvan Dalmacije Komižani su imali tvornicu sardina u Bijeloj i u Baošiću u Boki kotorskoj, a osnivali su pogone za soljenje ribe i izvan Jadranskog mora: u Sredozemlju – na otoku Lampedusa blizu Tunisa i na španjolskoj obali Atlantika blizu rta Finisterre.
Na malom otočiću Biševu blizu Komiže, rodio se 1882. godine Mate Martin Bogdanović, utemeljitelj jedne od prvih tvornica ribljih konzervi na zapadnoj obali USA. Ribarsko iskustvo stečeno u djetinjstvu u ribarskoj obitelji pomoglo mu je da u Kaliforniji u San Diegu kao uspješan ribar brzo stekne početni kapital kojim će 1917. godine, u suradnji s Komižaninom Josipom Mardešićem, podići na Terminal Islandu u San Pedru tvornicu “French Sardine Co”. Ova tvornica, kasnije nazvana “Star Kist”, čija će se godišnja proizvodnja popeti na sto i dvadeset tisuća tona ribe u godini 1973, postat će najvećom tvornicom ribljih konzervi na svijetu sa brojnim pogonima izvan San Pedra: u Puerto Ricu, Peruu, na otočju Samoa te s ribolovnim bazama u Gani, Japanu, Novoj Gvineji, Australiji, New Zelandu i Panami.
U godinama poslije prvog svjetskog rata, kada je more u akvatoriju viškog arhipelaga bilo sterilno, a filoksera uništila vinograde, brojni Komižani emigriraju u Ameriku i to najčešće u San Pedro gdje najprije postaju radnici u Bogdanovićevoj tvornici, a potom ribari koji svojim bogatim ribolovnim iskustvom doprinose razvoju američkog ribarstva na Pacifiku.
KOMIŽA – RIBARSKA PRIJESTOLNICA JADRANA
Godine 1873. Komiža je izvezla u Italiju i u Grčku dvadeset tisuća barila slanih sardela ili oko milijun i sto tisuća kilograma.
Vrhunac razvoja ribarstva i riblje industrije Komiža je dosegla krajem devetnaestog i početkom dvadesetoga stoljeća. Prema statistici iz godine 1898., tvornice sardina u Komiži proizvele su više od polovice (55 %) ukupne proizvodnje svih dalmatinskih tvornica sardina. Godine 1911. pedantna austrougarska statistika bilježi da je u Komiži proizvedena četvrtina ukupne količine posoljene ribe u barilima od Trsta do Boke kotorske. Kad bi se tome pridodao proizvod komiških tvornica izvan Komiže i posoljena riba ribara na području cijele komiške općine, tada bi količina posoljene ribe komiških tvorničara i ribara iznosila 37 % ukupnog proizvoda slane ribe na istočnoj obali Jadrana. Prema podacima iz iste knjige, Komiža 1911. godine ima 264 ribarska broda i 1540 ribara.
Na Dan svetoga Antuna, 13. lipnja 1936. organizirana je posljednja regata gajeta falkuša od Komiže do Palagruže. Bio je to simboličan kraj jedne duge tradicije – dovršetak milenijske povijesti gajete falkuše na Mediteranu.
U posljednjem deceniju svoje viševjekovne ribarske dominacije na Jadranu, tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Komiža još ima šest tvornica sardina i proizvodi više od polovine (57 %) od ukupne godišnje količine konzervirane ribe u Dalmaciji.