Povijest Falkuše

GAJETA FALKUŠA – ARHETIPSKI BROD

Zašto među tolikim barkama baš gajeta falkuša? Zašto smo baš njoj, među tolikim drugim tipovima ribarskih barki, dali značaj kultnog broda? Gajeta falkuša, zato što ona nije samo brod. Ona je zapravo posuda kolektivne memorije jednog malog insularnog svijeta u jugozapadnoj uvali otoka Visa. Ona je temelj tog svijeta čiju je sudbinu odredila velika slana voda. U isto vrijeme ta lokalna barka pripada univerzumu Mediterana kako po svom ishodištu tako i svojom terminologijom univerzalno razumljivom u maritimnom svijetu Sredozemlja.

  • Gajeta falkuša, zato što je to povijesni ribarski brod čije je ishodište duboko u vremenu, vjerojatno u antici, a u proteklom mileniju, sve do sredine 20. stoljeća, održali su ga komiški ribari te komiški i korčulanski brodograditelji prilagodivši ga uvjetima ribolova i navigacije na pučinskim otocima Jadrana.
  • Gajeta falkuša, zato što je ta barka sa svojih osam do devet i pol metara duljine dovoljno malen brod da bi se jednom pogledu mogla otkriti njegova arhetipska elementarnost broda kao takvoga – svedena na korito, na skladno oblikovanu ljusku koja pri gibanju u mediju vode pruža najmanji mogući otpor.
  • Gajeta falkuša zato što je ta barka dovoljno velik brod da bi unatoč svojoj dojmljivoj elementarnosti predstavljao izuzetno složenu strukturu koja sadrži u sebi paradoksalno rješenje protuslovnog zahtjeva da jedan brod ima istovremeno svojstva različitih brodova i da te različitosti budu u međusobnoj ravnoteži. Dakle, gajeta falkuša jest struktura koja sadrži: nisku veslaricu prikladnu za ribolov, osobito za izvlačenje mreža sardelara; barku visokih bokova (kad se stave falci – bočni nastavci) za prevoženje velikih tereta i navigaciju na otvorenom moru; barku s dubokom kobilicom čiju funkciju ostvaruje njeno izuzetno dugo kormilo, ali i samo njeno tijelo duboko uronjeno pod teretom barila punih soli ili posoljene ribe; barku s plitkom kobilicom zbog nužnosti svakodnevnog izvlačenja na obalu na žalima pučinskih otočića; barku uobičajene površine jedara (latinsko jedro i flok); barku ekstremno velike površine jedara, do 120 metara četvornih zbog sudjelovanja u regatama kada ima malo vjetra (latinsko jedro, veliki flok i mezanela – pomoćno jedro koje se podizalo na krmenom jarbolu).
  • Ravnoteža međusobno suprotnih zahtjeva, harmonija protuslovlja, jednostavnost u složenosti, složenost u jednostavnosti, malo u velikom, veliko u malenom, jedno u mnogom, mnogo u jednome – to je princip univerzuma, a taj princip ovaj brod utjelovljuje harmonijom svojih protuslovlja. Utjelovljenje tog principa bit je njegove ljepote, a njegova ljepota temeljni je razlog promocije gajete falkuše kao univerzalnog broda. Razlog je tomu također i činjenica da ova barka dolazi iz velikih dubina vremena. Njene skladne linije brusilo je umijeće stotina generacija meštara i kalafata, a njena čudesna polifunkcionalnost prastara je brodograditeljska ideja. Baština je to koju je ovaj otočki svijet naslijedio od antičkih moreplovaca iz vremena prvih mitskih putovanja Mediteranom.

Razlog je tomu također i činjenica da ova barka dolazi iz velikih dubina vremena. Njene skladne linije brusilo je umijeće stotina generacija meštara i kalafata, a njena čudesna polifunkcionalnost prastara je brodograditeljska ideja. Baština je to koju je ovaj otočki svijet naslijedio od antičkih moreplovaca iz vremena prvih mitskih putovanja Mediteranom.

 

BARKA IZ DUBINA VREMENA

Minimum sigurnosti plovidbe do pučinskih  otočića  viškog arhipelaga nije dopuštao upotrebu  primitivnih  plovila, već barku koju je stvorila razvijena brodograditeljska tradicija. Na to upućuje i naziv reprezentativnog tipa ribarske barke koja je Komiži  omogućila  da  dugi  niz  stoljeća  bude  središte ribarstva  na Jadranskom moru. Tip komiške  ribarske barke sa skidivom ogradom, zove se od davnine u komiškom govoru ofalkono gajeta, odnosno gajeta falkuša ili samo  falkuša.  To  ime  upućuje  na  grčki jezični izvor (grčki φάλχης – ograda, prema arapskom halka – prsten. Jezično ishodište naziva tipa ribarske barke u starogrčkom  jeziku mogao bi biti znakom naslijeđa brodograditeljske i navigacijske tradicije najotočkijeg naroda Mediterana – grčkoga – u uvali  Comeza, središnjem zaljevu na transjadranskom Diomedovu putu.

Termin gajeta dolazi također iz vremena Homerovih epskih junaka. Poslije pada Troje, Enea plovi Mediteranom u potrazi za novom zemljom na kojoj bi mogao podići grad. Utemeljitelj Rima pristaje svojom flotom na žalo u blizini današnjeg Napolija. Tada umre njegova dadilja Kaieta i biva sahranjena na žalu gdje su pristali Enejini brodovi. Na mjestu gdje je sahranjena Kaieta – žena koja je svojim mlijekom othranila utemeljitelja Rima, podignut je grad koji je po Eneinoj dadilji dobio ime Gaeta.

Tip ribarske barke gajeta, koji  svoje ishodiše ima na žalu Kaietina grada, postaje najrašireniji tip ribarske barke na Mediteranu. Među mnogim tipovima gajetâ posebno mjesto zauzima gajeta falkuša. Ovaj tip barke poznaje južna Italija, Kreta, Katalonija, čak i portugalski riječni brodovi za prijevoz tereta imali su falke.

Komiški ribari razvili su poseban tip gajete s falkama za ribolov na dalekoj Palagruži. Oni su stoljećima bili jedini pučinski ribari na Jadranu. Stoljećima su iz komiške luke organizirane regate gajeta falkuša prema Palagruži. Kada se pojavljuje prvi pisani dokument o regati falkušâ od Komiže do Palagruže, godine 1593., on svjedoči o visoko razvijenom pučinskom ribolovu u kojemu sudjeluje na stotine komiških ribara. Prema tom dokumentu, koji je sačuvan u manuskriptu Liber Comisae komiškog notara Nikole Borčića iz 18. stoljeća, 20. svibnja 1593. krenula je iz Komiže flota od 74 falkušâ sa 370 ribara naoružanih arkebuzama radi obrane od gusara, a u pratnji venecijanske ratne galije.

Vrlo je izvjesno da je  gajeta  falkuša relikt drevne pomorske tradicije Mediterana, na što upućuje i antičko podrijetlo osnovnog ribolovnog alata za lov sardela ove barke. Ricardo d’Erco, govoreći o podrijetlu mreža sardelara  ili vojgi,  kaže: “Imam  čak  razloga  da vjerujem da su one na Visu uvijek postojale  (…). Može se smatrati  sigurnim  da  je  ta  mreža  bila  jedan  od  prvih ribarskih  alata”. D’Erco  ne  navodi  konkretne  povijesne podatke na kojima temelji ovo svoje mišljenje, ali stav ovog najboljeg znalca ribarske povijesti istočnog Jadrana potvrđuje i podrijetlo riječi vojga / volega  koje je, prema etimologu Petru Skoku, vezano za starogrčki jezik.

Mnogi dokumenti o povijesti ribarstva na ovim otocima spaljeni su u požaru hvarskog Arhiva prilikom turskog napada na Hvar 1571. godine. Ipak postoje indicije da su komiški ribari na Palagruži dočekali papu Aleksandra III. na njegovu putu iz luke Vasto prema Veneciji.

 

FALKUŠA I VOJGA RELIKTI ANTIČKE POVIJESTI OTOKA VISA

Komižani su bili najbolji i najvještiji vojgari Jadrana. Povijest komiškog ribarstva određena je sukobom između vlasti i nepokornih ribara – vojgara koji unatoč drastičnim  kaznama nisu htjeli odustati od svog tradicionalnog  načina  ribolova čiji  kontinuitet  traje  vjerojatno  od antičkog vremena povijesti otoka Visa do sredine dvadesetoga stoljeća.

O ribarstvu na otoku Visu u antičko vrijeme zna se malo. Iz toga vremena ostalo je sačuvano,  kako  smo  rekli,  tek nekoliko utega za mreže i nekoliko kovanih udica od bronce. A možda  je  ipak   ostalo  mnogo  više  u  živoj  neprekinutoj tradiciji ribolova koji je vazda bio  na  ovom  otoku temelj života.

Možda su upravo gajeta falkuša i  vojga  relikti  antičke povijesti ovoga otoka  koji  su  u  životu  njegovu  najdulje trajali. Da li je gajeta falkuša, ribarski brod namijenjen ribolovu na dalekim pučinskim otocima, relikt drevne pomorske tradicije Mediterana, koji je do sredine dvadesetoga stoljeća sačuvala ribolovna tradicija Komiže, ostaje zagonetkom. Isto tako može se nagađati o antičkom podrijetlu mreže stajaćice – vojge za lov sardela. Ricardo d’Erco, govoreći o podrijetlu mreža sardelara ili vojgi, kaže: «Imam čak razloga vjerovati da su one na Visu uvijek postojale (…). Može se smatrati sigurnim da je ta mreža bila jedan od prvih ribarskih alata.» D’Erco ne navodi konkretne povijesne podatke na kojima temelji ovo svoje mišljenje, ali stav ovog najboljeg znalca ribarske povijesti istočnoga Jadrana podupire i podrijetlo riječi vojga / volega, ako je u pravu etimolog Petar Skok koji smatra da je ova riječ starogrčkoga podrijetla.

Pisani dokumenti o ribarskoj  povijesti  otoka  Visa vode nas   do   početka   šesnaestog   stoljeća. Oskudnost pisane povijesti nadoknađuje  usmena predaja ali  i  naslijeđe  brodograditeljske, navigacijske i ribarske tradicije koje upućuje na mnogo dublje iskodište u vremenu. Ali navažniji pisani spomenik koji osvjetljava stoljeća povijesti ribarstva otoka Visa jest rukopisna knjiga komiškog notara Nikole Kuljiša iz 18. stoljeća Liber Comisiae.

 

SUPERIORNOST FALKUŠA U LOVU SARDELA

Gajete falkuše lovile su sardele mrežama vojgama čija je prednost nad mrežama potegačama (tratama) bila u tome što ribolov nije zavisio od konfiguracije morskog dna budući da su to mreže stajaćice koje lebde na određenoj dubini. Tratama se nikada nije moglo loviti na Palagruži zbog neprikladnog podmorja za izvlačenje mreža na obalu pa je tako riblje bogatstvo Palagruže bilo dostupno samo falkušama koje su lovile vojgama.

“Prednost ribara  srdjelara,  Komižana  i  Višana”,  kaže Mijo Mirković, “bila je u tome,  što  su  oni  tražili  druga mjesta  prolaza  ribe,  udaljene  školje  i  otoke,   osobito Palagružu, gdje nije bilo  podesnih  pozicija  za  izvlačenje potezača.”

Lov plave ribe tratama ograničen je na određene pozicije, a najčešće su to uvale s ravnim i pjeskovitim  dnom gdje je obala prikladna za potezanje mreže. Trata mora čekati ribu da se pojavi na takvoj poziciji kako bi je tu mogla loviti. Kada je izmišljena plivarica početkom dvadesetog  stoljeća,  trata je bila osuđena na propast  upravo  stoga  što  je  plivarica postigla nezavisnost od ribolovne pozicije te je mogla ići  u potragu za ribom umjesto da  je  pasivno  čeka  na  određenom mjestu.

Ribolovne pozicije – pošte bile sustoljećima određivane ždrijebom – bruškitom za mreže potegače. To su bile one pjeskovite uvale gdje je bilo moguće izvlačenje mreže na obalu. Tek revolucionarni izum u povijesti ribarstva – plivarica, omogućit će aktivan odnos ribara prema kretanju ribe. Plivarica je omogućila nezavisnost ribolova od konfiguracije podmorja. Ribari više nisu morali čekati ribu u uvali, već su mogli ići u potragu za njom.

Ipak princip aktivnog odnosa prema kretanju ribe ostvaren je mnogo prije izuma plivarice: on postoji od  iskona  budući da je na njemu zasnovan najstariji način lova plave ribe na otoku Visu – ribolov vojgama.

Za razliku od trate, vojga je nezavisna od  konfiguracije morskog dna i obale. Vojga ne čeka pasivno ribu da se  pojavi na određenom mjestu, već ide  u  potragu  za  njom. Njoj su dostupne sve pozicije jer ne zavisi  od  reljefa  podmorja  i obale.

Država je progonila vojge, a majorizirala trate kao mnogo  efikasnije  i  za  državu  mnogo  korisnije  ribolovno sredstvo.  No  unatoč  tome  što  su  trate  jednim potegom mogle uloviti i po nekoliko desetina tona ribe, vojge su ipak  bile  efikasnije  zahvaljujući aktivnom principu odnosa prema kretanju ribe te s obzirom  na  jeftina ribolovna sredstva i manji broj ribara nego što ih  je  morala imati trata.

To  potvrđuju  i  mnogi  dokumenti koje  sadrži  knjiga komiškog notara Nikole  Borčića  –  Liber  Comisae. Dokument datiran osamnaestog kolovoza 1788.  čuva   izjavu javnog bilježnika Vicenca  Kuljiša  koji  navodi  tvrdnju  zakupnika carine u Komiži  o  carinskom  prihodu  ostvarenom  prethodne godine od trata i sardelara. Zakupnik poreza potvrđuje da  je od sardelara  dobio  blizu  šest  puta  više prihoda nego od trata.

Komiški župnik don Matija Vranjican Papica daje izjavu uz zakletvu notaru Vicencu Kuljišu,  7.  rujna  1788.  godine  u Komiži da oni njegovi župljani koji su sposobniji i aktivniji u ribolovu  love  sardelarama,  a  manje  sposobni  tratama.  Komiški župnik u  istoj  izjavi  tvrdi  to  da  neki  ribari sardelarama mogu u jednoj godini zaraditi više  nego  oni  s tratama u deset godina.

Ricardo d’Erco navodi “proračun s  usporedbom kapitala potrebnog za ribare s tratama i za ribare s vojgama” koji  je napravio neki Vušković. Iz tog proračuna proizlazi  da  je  u ribolovu vojgama odnos između uloženog kapitala i  ostvarenog prihoda pet puta povoljniji negoli u ribolovu tratama.

Kad  ovoj  usporedbi  dodamo  činjenicu da su trate opustošile otočke šume koristeći drvo za svjećarice,  a  koru borova  za  mašćenje  mreža  i  konopa,  prednost  je   vojgi neosporna. Zbog velike  potrošnje  drva  komiški  su  tratari morali uvoziti borovinu čak  iz  Puglie  jer  su  svoje  šume viševjekovnim korištenjem bili gotovo posve devastirali.

U ocjeni uspješnosti ribolova vojgama, kada je riječ o ribarima otoka  Visa,  treba  istaknuti  činjenicu  da  mnoga bogata ribolovna područja ne bi bilo moguće eksploatirati  da nije bilo vojga  budući  da  su  nepristupačna  tratama  zbog konfiguracije podmorja i obale.  Da  nije  bilo  vojgara,  na najbogatijem  ribolovnom  akvatoriju Jadrana, oko otoka Palagruže, jedini ribari bili bi galebovi i kaukali, dupini i morski medvjedi.

Dakle optimalna  eksploatacija prostranog viškog arhipelaga,  osobito  njegovih  udaljenih  pučinskih  otočića bogatih ribom  bila  je  moguća  upravo  zahvaljujući  načinu ribolova  zasnovanom  na  principu  dinamičnog  odnosa  prema kretanju ribe.

Ali prednost ove ribolovne tehnike nije samo u tehnici, nije samo u alatu, prednost je bila i u ljudima, prednost je bila i u posadi falkuše, u njenoj curmi ili družini koja se sastojala od najboljih komiških ribara, onih koji su svoju vještinu, snagu, izdržljivost i znanje testirali u ekstremnim uvjetima ljetnog i zimskog ribolova po dalekim pučinskim školjima. Oni nikada nisu bili najamnici, oni su uvijek bili ravnopravni sudionici avanture, ribolovnog pothvata u ekstremnim navigacijskim i ribolovnim situacijama. Oni su bili družina falkuše.

 

POSADA FALKUŠE

Pored navedene ekonomske i ekološke prednosti  vojgi, kojima su ribarile gajete falkuše, nad tratama, treba spomenuti i jednu ne manje bitnu.  Naime ovaj iskonski način ribolova, koji su ribari otoka Visa vjerovatno baštinili  od   drevnog   romanskog   i   preostalog grčkog stanovništva na otoku, nije zahtijevao degradaciju  ribara  u najamnog radnika.

Običan drug tratar predstavljao je fizičku  radnu  snagu koja je bila upregnuta u veslo ili  krokom  zapeta  za  konop kojim se tratu potezalo prema obali. Takav ribar nije trebao poznavati sve tajne ribarskog umijeća i  zanata  jer  bio  je  uglavnom izvršilac naredbi paruna ili svićara. Takvi ribari bili su  u Komiži  uglavnom  stranci.  Oni  su  dolazili  u  Komižu s dalmatinske obale i unutrašnjih otoka, a najviše ih je bilo s otoka Drvenika tako da je u komiškom govoru riječ Darvencanin sinonim za ribara najamnika u trati.

Vlasnik trate često  nije  bio  aktivan  ribar.  Vlasnici velikih mreža potegača bili su imućni ljudi koji su za  svoja ribolovna sredstva, mrežu  i  brodove,  dobivali  rentu.  One vlasnike koji nisu  sudjelovali  u  ribolovu  zamjenjivao  je parun.  On  je  zastupao  interese vlasnika  i  upravljao ribolovnom družinom.

Za  razliku  od  trate, špurtenjaca (falkuša koja lovi sardele mrežom stajaćicom – vojgom) imala je mnogo kompaktniju družinu. Sastojala se od pet ljudi među kojima je redovito  bio  vlasnik  ribolovnih  sredstava  kao  svićor  – zapovjednik u ribolovu. Unatoč tomu što  je  najviše  znao  i imao mnogo  veću  odgovornost  od  ostalih  članova  družine, dobivao je jednak dio kao i  ostali  drugovi  –  kako  su  se nazivali obični članovi ribolovne  družine,  a  kao  vlasnik, svićor je dobivao još dva dijela za  mreže  i  jedan  dio  za brod.

Taj egalitarizam i međusobno  poštovanje  među  članovima špurtenjace,  uz  neprikosnoven  autoritet  svićora  koji  se temeljio  samo  na   znanju,   pravednosti   i   odgovornosti gospodara, omogućavali su i čuvali dignitet osobnosti  svakog člana družine.

Za razliku od trate, špurtenjaca je autonoman  proizvodni sustav. Njeni članovi nisu tek radna  snaga, već  osobe  koje svojim raznovrsnim politehničkim umijećem stvaraju  autonoman sustav proizvodnje. Oni moraju poznavati tehniku pravljenja i održavanja mreža, tehniku gradnje i održavanja broda,  moraju biti  vješti  nautičari  i  meteorolozi,  snažni  veslači i vrhunski  znalci   jedrenja,   moraju   poznavati zvijezde, vjetrove, morske struje i reljef podmorja,  moraju  poznavati ćud ribe, a sardela, kako kaže  poslovica,  ima  toliko  ćudi koliko ima drača, moraju poznavati utjecaj kozmičkih sila  na ponašanje  ribe, moraju biti vješti  ribolovci  kadri  da  po fosforescenciji u mrkloj noći prepoznaju u dubini mora  vrstu ribe kao i veličinu i dubinu ribljeg jata,  moraju  poznavati tehniku prerade ribe u finalni proizvod za kupce koji  dolaze s Levanta i sa zapadne obale Jadrana. Pored  svega  toga  ti ribari, izloženi napadima gusara po  udaljenim  školjima  bez zaštite vlasti, morali su se znati i oružjem braniti,  a  uza sve to trpjeti progone vlasti i znati kako nadmudriti državnu silu koja im je  zabranama  ribolova,  progonima,  robijom  i spaljivanjem mreža uskraćivala pravo na opstanak.

Najviše vojgara na Jadranu imala je Komiža, a unatoč tomu antagonizam između komiških tratara i vojgar bio je najmanji. Zahtjevi vlastima da se zabrani lov vojgama  dolazi najviše od vlasnika trata sa otoka Hvara koji love  u  vodama otoka Visa i Biševa. Njihov argument da su vojge nerentabilan način ribolova  temelji  se  na  rezultatima  ulova  vojgi  u hvarskim vodama gdje je  bilo  malo  vojgi  budući  da  su  i rezultati ribolova bili slabi. Ricardo d’Erco kaže da hvarski vojgari u jednoj noći love od šest do  osam  tisuća  sardela dok je na pučinskim otocima Sušcu i Palagruži, kako kaže R. d’Erco “bilo slučajeva da je vojga od šesnaest budela  samim  jednim spuštanjem ulovila 100.000 srdela.

Ricardo d’Erco navodi podatak da su Komižani godine 1860. ulovili 7300 barila sardela i 1300 barila skuša. Od ukupne količine sardela, kaže D’Erco, trate su ulovile samo deveti dio, a u četverogodišnjem razdoblju,  od  1858.  do  1861.,  od  ukupne zarade ribara otoka Visa – od sedamsto tisuća forinta,  tvrdi D’Erco, trate su zaradile samo dvadeset tisuća.

Ovi nevjerojatni podatci o uspješnosti i superiornosti komiških vojgara, svjedoče prije svega o ribarskoj eliti kakvu predstavljaju ribari koji gajetama falkušama plove do dalekih pučinskih otoka, čak do Pianose u blizini talijanske obale, i to u vremenima kada je more bilo puno gusara, kada je piraterija bila najraširnije pomorsko zanimanje. Zbog tog razloga talijanski ribari love pretežno u lagunama, a pučinskim ribolovom počinju se baviti tek početkom 19. stoljeća, a grčki ribari usuđuju se ribariti na otvorenom moru tek krajem 19. vijeka. Tu ribarsku elitu,  kakvu predstavljaju posade gajeta falkuša, carski nadzornik za ribarstvo Petar Lorini nazvat će aristokracijom našeg ribarstva.

 

GLAS POSLJEDNJEG SVJEDOKA KOMIŠKE RIBARSKE EPOPEJE

Ivan Vitaljić Gusla posljednji je svjedok komiške ribarske epopeje. Bilježim njegovu priču:

 Tesko mi je kal gledon kako pado  u  zaborav  riborsku  i mornorsku iskustvo kojemu son jo  posvetil  cili  muj  zivot. Lako je danas bit ribor. Danas su motori sonderi, radio-stanice, automatski piloti, prognoze  vrimena.  U  moje vrime ni bilo tezje  skule  ol  skule  koju  je  vajol  ribor pasat. Ribor je vajol  znat  veće  nego  profesur.  Tukalo  je poznavot vitre, zvizde,  kurente, zodive,  ribu  pol  sobon  u markluj noći, vajalo je znat ćud ribe i ćud vrimena. Ni  bilo lako digod ni ziv ostat, a kamoli ol  mora  zivit  cili  svuj vik.

 Većina mojih varsnjokih vidi u svemu temu somo muku  koju je boje zaboravit nego pametit.  A  jo  pametin  i  zelin  tu uspomenu sacuvat za mlode neka znaju za muku  svojih  storih.

 Komiza je nastala ol sardel.”Kal je sardel”, govorili su stori judi, “i mrovi su siti”. A  kal sardel ni bilo,  vajalo  je iz Komize bizat po svitu.

 Kal son jo bil mlod, Komiza je bila misto koje  je,  kako ću ti reć, koje je vrilo  iz  kraja  na  kroj.  Dohodili  su trobakuli,  bracere, iskarcovali su duge za barile, iskarcovali sul, ukarcovali barile slonih  sardel,  klapucali su kalafoti, nabivalo se je barile, tuklo korku macavarijima, potezalo kare, vonjol je friskin, salamura, smola, katrom. Tu je bila industrija kake ni bilo u Dalmociju.

 Mrize su se sterole svuder. sva zola,  mul,  riva,  Njiva Zonkotova …svuder prostorte mrize. Za pul  metra  zola judi su se korali. Cilo Komiza bila je mrizami pokrijena. Ma ca ću ti reć, tu je bil jedon glogoj, sve je kuholo,  sve  je  bilo zivo. svudoja se  koralo  i  proklinjolo  i  blagoslivjalo  i kantalo. Tu je bil jedon glogoj.

 Onda se je  govorilo  ako  bi  covik  imol  cetiri  sina, govorilo se je da mu je zena rodila  spurtenjacu,  jerbo  pet judih je bilo u spurtenjacu – svićor i cetiri druga.  I  meni je zena rodila spurtenjacu, somo druzina mi je  isla  na  sve bonde svita. Jedon mi je sin u Juznu Ameriku, u Ćile, drugi u Australiju, treći u Itoliju, a cetvorti u Splitu –  svaki  na svoju bondu.

 Nison zelil da mi dica  budu  ribori  jerbo  nison  mogal zaboravit svoju mladust. Tu ni  bila  mladust.  Mi  smo  bili galijoti zakovoni za kolumbu kadenami. Mi smo bili  galijoti, mi  mlodi  koji  smo  riboli  na  Jabuku,  na Brusnik, na Palagruzu…

* * * * *

Tako govori glas s magnetofonske trake, glas  posljednjeg svjedoka komiške ribarske epopeje.