GAJETA FALKUŠA – ARHETIPSKI BROD
Zašto među tolikim barkama baš gajeta falkuša? Zašto smo baš njoj, među tolikim drugim tipovima ribarskih barki, dali značaj kultnog broda? Gajeta falkuša, zato što ona nije samo brod. Ona je zapravo posuda kolektivne memorije jednog malog insularnog svijeta u jugozapadnoj uvali otoka Visa. Ona je temelj tog svijeta čiju je sudbinu odredila velika slana voda. U isto vrijeme ta lokalna barka pripada univerzumu Mediterana kako po svom ishodištu tako i svojom terminologijom univerzalno razumljivom u maritimnom svijetu Sredozemlja.
- Gajeta falkuša, zato što je to povijesni ribarski brod čije je ishodište duboko u vremenu, vjerojatno u antici, a u proteklom mileniju, sve do sredine 20. stoljeća, održali su ga komiški ribari te komiški i korčulanski brodograditelji prilagodivši ga uvjetima ribolova i navigacije na pučinskim otocima Jadrana.
- Gajeta falkuša, zato što je ta barka sa svojih osam do devet i pol metara duljine dovoljno malen brod da bi se jednom pogledu mogla otkriti njegova arhetipska elementarnost broda kao takvoga – svedena na korito, na skladno oblikovanu ljusku koja pri gibanju u mediju vode pruža najmanji mogući otpor.
- Gajeta falkuša zato što je ta barka dovoljno velik brod da bi unatoč svojoj dojmljivoj elementarnosti predstavljao izuzetno složenu strukturu koja sadrži u sebi paradoksalno rješenje protuslovnog zahtjeva da jedan brod ima istovremeno svojstva različitih brodova i da te različitosti budu u međusobnoj ravnoteži. Dakle, gajeta falkuša jest struktura koja sadrži: nisku veslaricu prikladnu za ribolov, osobito za izvlačenje mreža sardelara; barku visokih bokova (kad se stave falci – bočni nastavci) za prevoženje velikih tereta i navigaciju na otvorenom moru; barku s dubokom kobilicom čiju funkciju ostvaruje njeno izuzetno dugo kormilo, ali i samo njeno tijelo duboko uronjeno pod teretom barila punih soli ili posoljene ribe; barku s plitkom kobilicom zbog nužnosti svakodnevnog izvlačenja na obalu na žalima pučinskih otočića; barku uobičajene površine jedara (latinsko jedro i flok); barku ekstremno velike površine jedara, do 120 metara četvornih zbog sudjelovanja u regatama kada ima malo vjetra (latinsko jedro, veliki flok i mezanela – pomoćno jedro koje se podizalo na krmenom jarbolu).
- Ravnoteža međusobno suprotnih zahtjeva, harmonija protuslovlja, jednostavnost u složenosti, složenost u jednostavnosti, malo u velikom, veliko u malenom, jedno u mnogom, mnogo u jednome – to je princip univerzuma, a taj princip ovaj brod utjelovljuje harmonijom svojih protuslovlja. Utjelovljenje tog principa bit je njegove ljepote, a njegova ljepota temeljni je razlog promocije gajete falkuše kao univerzalnog broda. Razlog je tomu također i činjenica da ova barka dolazi iz velikih dubina vremena. Njene skladne linije brusilo je umijeće stotina generacija meštara i kalafata, a njena čudesna polifunkcionalnost prastara je brodograditeljska ideja. Baština je to koju je ovaj otočki svijet naslijedio od antičkih moreplovaca iz vremena prvih mitskih putovanja Mediteranom.
Razlog je tomu također i činjenica da ova barka dolazi iz velikih dubina vremena. Njene skladne linije brusilo je umijeće stotina generacija meštara i kalafata, a njena čudesna polifunkcionalnost prastara je brodograditeljska ideja. Baština je to koju je ovaj otočki svijet naslijedio od antičkih moreplovaca iz vremena prvih mitskih putovanja Mediteranom.
BARKA IZ DUBINA VREMENA
Minimum sigurnosti plovidbe do pučinskih otočića viškog arhipelaga nije dopuštao upotrebu primitivnih plovila, već barku koju je stvorila razvijena brodograditeljska tradicija. Na to upućuje i naziv reprezentativnog tipa ribarske barke koja je Komiži omogućila da dugi niz stoljeća bude središte ribarstva na Jadranskom moru. Tip komiške ribarske barke sa skidivom ogradom, zove se od davnine u komiškom govoru ofalkono gajeta, odnosno gajeta falkuša ili samo falkuša. To ime upućuje na grčki jezični izvor (grčki φάλχης – ograda, prema arapskom halka – prsten. Jezično ishodište naziva tipa ribarske barke u starogrčkom jeziku mogao bi biti znakom naslijeđa brodograditeljske i navigacijske tradicije najotočkijeg naroda Mediterana – grčkoga – u uvali Comeza, središnjem zaljevu na transjadranskom Diomedovu putu.
Termin gajeta dolazi također iz vremena Homerovih epskih junaka. Poslije pada Troje, Enea plovi Mediteranom u potrazi za novom zemljom na kojoj bi mogao podići grad. Utemeljitelj Rima pristaje svojom flotom na žalo u blizini današnjeg Napolija. Tada umre njegova dadilja Kaieta i biva sahranjena na žalu gdje su pristali Enejini brodovi. Na mjestu gdje je sahranjena Kaieta – žena koja je svojim mlijekom othranila utemeljitelja Rima, podignut je grad koji je po Eneinoj dadilji dobio ime Gaeta.
Tip ribarske barke gajeta, koji svoje ishodiše ima na žalu Kaietina grada, postaje najrašireniji tip ribarske barke na Mediteranu. Među mnogim tipovima gajetâ posebno mjesto zauzima gajeta falkuša. Ovaj tip barke poznaje južna Italija, Kreta, Katalonija, čak i portugalski riječni brodovi za prijevoz tereta imali su falke.
Komiški ribari razvili su poseban tip gajete s falkama za ribolov na dalekoj Palagruži. Oni su stoljećima bili jedini pučinski ribari na Jadranu. Stoljećima su iz komiške luke organizirane regate gajeta falkuša prema Palagruži. Kada se pojavljuje prvi pisani dokument o regati falkušâ od Komiže do Palagruže, godine 1593., on svjedoči o visoko razvijenom pučinskom ribolovu u kojemu sudjeluje na stotine komiških ribara. Prema tom dokumentu, koji je sačuvan u manuskriptu Liber Comisae komiškog notara Nikole Borčića iz 18. stoljeća, 20. svibnja 1593. krenula je iz Komiže flota od 74 falkušâ sa 370 ribara naoružanih arkebuzama radi obrane od gusara, a u pratnji venecijanske ratne galije.
Vrlo je izvjesno da je gajeta falkuša relikt drevne pomorske tradicije Mediterana, na što upućuje i antičko podrijetlo osnovnog ribolovnog alata za lov sardela ove barke. Ricardo d’Erco, govoreći o podrijetlu mreža sardelara ili vojgi, kaže: “Imam čak razloga da vjerujem da su one na Visu uvijek postojale (…). Može se smatrati sigurnim da je ta mreža bila jedan od prvih ribarskih alata”. D’Erco ne navodi konkretne povijesne podatke na kojima temelji ovo svoje mišljenje, ali stav ovog najboljeg znalca ribarske povijesti istočnog Jadrana potvrđuje i podrijetlo riječi vojga / volega koje je, prema etimologu Petru Skoku, vezano za starogrčki jezik.
Mnogi dokumenti o povijesti ribarstva na ovim otocima spaljeni su u požaru hvarskog Arhiva prilikom turskog napada na Hvar 1571. godine. Ipak postoje indicije da su komiški ribari na Palagruži dočekali papu Aleksandra III. na njegovu putu iz luke Vasto prema Veneciji.
FALKUŠA I VOJGA RELIKTI ANTIČKE POVIJESTI OTOKA VISA
Komižani su bili najbolji i najvještiji vojgari Jadrana. Povijest komiškog ribarstva određena je sukobom između vlasti i nepokornih ribara – vojgara koji unatoč drastičnim kaznama nisu htjeli odustati od svog tradicionalnog načina ribolova čiji kontinuitet traje vjerojatno od antičkog vremena povijesti otoka Visa do sredine dvadesetoga stoljeća.
O ribarstvu na otoku Visu u antičko vrijeme zna se malo. Iz toga vremena ostalo je sačuvano, kako smo rekli, tek nekoliko utega za mreže i nekoliko kovanih udica od bronce. A možda je ipak ostalo mnogo više u živoj neprekinutoj tradiciji ribolova koji je vazda bio na ovom otoku temelj života.
Možda su upravo gajeta falkuša i vojga relikti antičke povijesti ovoga otoka koji su u životu njegovu najdulje trajali. Da li je gajeta falkuša, ribarski brod namijenjen ribolovu na dalekim pučinskim otocima, relikt drevne pomorske tradicije Mediterana, koji je do sredine dvadesetoga stoljeća sačuvala ribolovna tradicija Komiže, ostaje zagonetkom. Isto tako može se nagađati o antičkom podrijetlu mreže stajaćice – vojge za lov sardela. Ricardo d’Erco, govoreći o podrijetlu mreža sardelara ili vojgi, kaže: «Imam čak razloga vjerovati da su one na Visu uvijek postojale (…). Može se smatrati sigurnim da je ta mreža bila jedan od prvih ribarskih alata.» D’Erco ne navodi konkretne povijesne podatke na kojima temelji ovo svoje mišljenje, ali stav ovog najboljeg znalca ribarske povijesti istočnoga Jadrana podupire i podrijetlo riječi vojga / volega, ako je u pravu etimolog Petar Skok koji smatra da je ova riječ starogrčkoga podrijetla.
Pisani dokumenti o ribarskoj povijesti otoka Visa vode nas do početka šesnaestog stoljeća. Oskudnost pisane povijesti nadoknađuje usmena predaja ali i naslijeđe brodograditeljske, navigacijske i ribarske tradicije koje upućuje na mnogo dublje iskodište u vremenu. Ali navažniji pisani spomenik koji osvjetljava stoljeća povijesti ribarstva otoka Visa jest rukopisna knjiga komiškog notara Nikole Kuljiša iz 18. stoljeća Liber Comisiae.
SUPERIORNOST FALKUŠA U LOVU SARDELA
Gajete falkuše lovile su sardele mrežama vojgama čija je prednost nad mrežama potegačama (tratama) bila u tome što ribolov nije zavisio od konfiguracije morskog dna budući da su to mreže stajaćice koje lebde na određenoj dubini. Tratama se nikada nije moglo loviti na Palagruži zbog neprikladnog podmorja za izvlačenje mreža na obalu pa je tako riblje bogatstvo Palagruže bilo dostupno samo falkušama koje su lovile vojgama.
“Prednost ribara srdjelara, Komižana i Višana”, kaže Mijo Mirković, “bila je u tome, što su oni tražili druga mjesta prolaza ribe, udaljene školje i otoke, osobito Palagružu, gdje nije bilo podesnih pozicija za izvlačenje potezača.”
Lov plave ribe tratama ograničen je na određene pozicije, a najčešće su to uvale s ravnim i pjeskovitim dnom gdje je obala prikladna za potezanje mreže. Trata mora čekati ribu da se pojavi na takvoj poziciji kako bi je tu mogla loviti. Kada je izmišljena plivarica početkom dvadesetog stoljeća, trata je bila osuđena na propast upravo stoga što je plivarica postigla nezavisnost od ribolovne pozicije te je mogla ići u potragu za ribom umjesto da je pasivno čeka na određenom mjestu.
Ribolovne pozicije – pošte bile sustoljećima određivane ždrijebom – bruškitom za mreže potegače. To su bile one pjeskovite uvale gdje je bilo moguće izvlačenje mreže na obalu. Tek revolucionarni izum u povijesti ribarstva – plivarica, omogućit će aktivan odnos ribara prema kretanju ribe. Plivarica je omogućila nezavisnost ribolova od konfiguracije podmorja. Ribari više nisu morali čekati ribu u uvali, već su mogli ići u potragu za njom.
Ipak princip aktivnog odnosa prema kretanju ribe ostvaren je mnogo prije izuma plivarice: on postoji od iskona budući da je na njemu zasnovan najstariji način lova plave ribe na otoku Visu – ribolov vojgama.
Za razliku od trate, vojga je nezavisna od konfiguracije morskog dna i obale. Vojga ne čeka pasivno ribu da se pojavi na određenom mjestu, već ide u potragu za njom. Njoj su dostupne sve pozicije jer ne zavisi od reljefa podmorja i obale.
Država je progonila vojge, a majorizirala trate kao mnogo efikasnije i za državu mnogo korisnije ribolovno sredstvo. No unatoč tome što su trate jednim potegom mogle uloviti i po nekoliko desetina tona ribe, vojge su ipak bile efikasnije zahvaljujući aktivnom principu odnosa prema kretanju ribe te s obzirom na jeftina ribolovna sredstva i manji broj ribara nego što ih je morala imati trata.
To potvrđuju i mnogi dokumenti koje sadrži knjiga komiškog notara Nikole Borčića – Liber Comisae. Dokument datiran osamnaestog kolovoza 1788. čuva izjavu javnog bilježnika Vicenca Kuljiša koji navodi tvrdnju zakupnika carine u Komiži o carinskom prihodu ostvarenom prethodne godine od trata i sardelara. Zakupnik poreza potvrđuje da je od sardelara dobio blizu šest puta više prihoda nego od trata.
Komiški župnik don Matija Vranjican Papica daje izjavu uz zakletvu notaru Vicencu Kuljišu, 7. rujna 1788. godine u Komiži da oni njegovi župljani koji su sposobniji i aktivniji u ribolovu love sardelarama, a manje sposobni tratama. Komiški župnik u istoj izjavi tvrdi to da neki ribari sardelarama mogu u jednoj godini zaraditi više nego oni s tratama u deset godina.
Ricardo d’Erco navodi “proračun s usporedbom kapitala potrebnog za ribare s tratama i za ribare s vojgama” koji je napravio neki Vušković. Iz tog proračuna proizlazi da je u ribolovu vojgama odnos između uloženog kapitala i ostvarenog prihoda pet puta povoljniji negoli u ribolovu tratama.
Kad ovoj usporedbi dodamo činjenicu da su trate opustošile otočke šume koristeći drvo za svjećarice, a koru borova za mašćenje mreža i konopa, prednost je vojgi neosporna. Zbog velike potrošnje drva komiški su tratari morali uvoziti borovinu čak iz Puglie jer su svoje šume viševjekovnim korištenjem bili gotovo posve devastirali.
U ocjeni uspješnosti ribolova vojgama, kada je riječ o ribarima otoka Visa, treba istaknuti činjenicu da mnoga bogata ribolovna područja ne bi bilo moguće eksploatirati da nije bilo vojga budući da su nepristupačna tratama zbog konfiguracije podmorja i obale. Da nije bilo vojgara, na najbogatijem ribolovnom akvatoriju Jadrana, oko otoka Palagruže, jedini ribari bili bi galebovi i kaukali, dupini i morski medvjedi.
Dakle optimalna eksploatacija prostranog viškog arhipelaga, osobito njegovih udaljenih pučinskih otočića bogatih ribom bila je moguća upravo zahvaljujući načinu ribolova zasnovanom na principu dinamičnog odnosa prema kretanju ribe.
Ali prednost ove ribolovne tehnike nije samo u tehnici, nije samo u alatu, prednost je bila i u ljudima, prednost je bila i u posadi falkuše, u njenoj curmi ili družini koja se sastojala od najboljih komiških ribara, onih koji su svoju vještinu, snagu, izdržljivost i znanje testirali u ekstremnim uvjetima ljetnog i zimskog ribolova po dalekim pučinskim školjima. Oni nikada nisu bili najamnici, oni su uvijek bili ravnopravni sudionici avanture, ribolovnog pothvata u ekstremnim navigacijskim i ribolovnim situacijama. Oni su bili družina falkuše.
POSADA FALKUŠE
Pored navedene ekonomske i ekološke prednosti vojgi, kojima su ribarile gajete falkuše, nad tratama, treba spomenuti i jednu ne manje bitnu. Naime ovaj iskonski način ribolova, koji su ribari otoka Visa vjerovatno baštinili od drevnog romanskog i preostalog grčkog stanovništva na otoku, nije zahtijevao degradaciju ribara u najamnog radnika.
Običan drug tratar predstavljao je fizičku radnu snagu koja je bila upregnuta u veslo ili krokom zapeta za konop kojim se tratu potezalo prema obali. Takav ribar nije trebao poznavati sve tajne ribarskog umijeća i zanata jer bio je uglavnom izvršilac naredbi paruna ili svićara. Takvi ribari bili su u Komiži uglavnom stranci. Oni su dolazili u Komižu s dalmatinske obale i unutrašnjih otoka, a najviše ih je bilo s otoka Drvenika tako da je u komiškom govoru riječ Darvencanin sinonim za ribara najamnika u trati.
Vlasnik trate često nije bio aktivan ribar. Vlasnici velikih mreža potegača bili su imućni ljudi koji su za svoja ribolovna sredstva, mrežu i brodove, dobivali rentu. One vlasnike koji nisu sudjelovali u ribolovu zamjenjivao je parun. On je zastupao interese vlasnika i upravljao ribolovnom družinom.
Za razliku od trate, špurtenjaca (falkuša koja lovi sardele mrežom stajaćicom – vojgom) imala je mnogo kompaktniju družinu. Sastojala se od pet ljudi među kojima je redovito bio vlasnik ribolovnih sredstava kao svićor – zapovjednik u ribolovu. Unatoč tomu što je najviše znao i imao mnogo veću odgovornost od ostalih članova družine, dobivao je jednak dio kao i ostali drugovi – kako su se nazivali obični članovi ribolovne družine, a kao vlasnik, svićor je dobivao još dva dijela za mreže i jedan dio za brod.
Taj egalitarizam i međusobno poštovanje među članovima špurtenjace, uz neprikosnoven autoritet svićora koji se temeljio samo na znanju, pravednosti i odgovornosti gospodara, omogućavali su i čuvali dignitet osobnosti svakog člana družine.
Za razliku od trate, špurtenjaca je autonoman proizvodni sustav. Njeni članovi nisu tek radna snaga, već osobe koje svojim raznovrsnim politehničkim umijećem stvaraju autonoman sustav proizvodnje. Oni moraju poznavati tehniku pravljenja i održavanja mreža, tehniku gradnje i održavanja broda, moraju biti vješti nautičari i meteorolozi, snažni veslači i vrhunski znalci jedrenja, moraju poznavati zvijezde, vjetrove, morske struje i reljef podmorja, moraju poznavati ćud ribe, a sardela, kako kaže poslovica, ima toliko ćudi koliko ima drača, moraju poznavati utjecaj kozmičkih sila na ponašanje ribe, moraju biti vješti ribolovci kadri da po fosforescenciji u mrkloj noći prepoznaju u dubini mora vrstu ribe kao i veličinu i dubinu ribljeg jata, moraju poznavati tehniku prerade ribe u finalni proizvod za kupce koji dolaze s Levanta i sa zapadne obale Jadrana. Pored svega toga ti ribari, izloženi napadima gusara po udaljenim školjima bez zaštite vlasti, morali su se znati i oružjem braniti, a uza sve to trpjeti progone vlasti i znati kako nadmudriti državnu silu koja im je zabranama ribolova, progonima, robijom i spaljivanjem mreža uskraćivala pravo na opstanak.
Najviše vojgara na Jadranu imala je Komiža, a unatoč tomu antagonizam između komiških tratara i vojgar bio je najmanji. Zahtjevi vlastima da se zabrani lov vojgama dolazi najviše od vlasnika trata sa otoka Hvara koji love u vodama otoka Visa i Biševa. Njihov argument da su vojge nerentabilan način ribolova temelji se na rezultatima ulova vojgi u hvarskim vodama gdje je bilo malo vojgi budući da su i rezultati ribolova bili slabi. Ricardo d’Erco kaže da hvarski vojgari u jednoj noći love od šest do osam tisuća sardela dok je na pučinskim otocima Sušcu i Palagruži, kako kaže R. d’Erco “bilo slučajeva da je vojga od šesnaest budela samim jednim spuštanjem ulovila 100.000 srdela.
Ricardo d’Erco navodi podatak da su Komižani godine 1860. ulovili 7300 barila sardela i 1300 barila skuša. Od ukupne količine sardela, kaže D’Erco, trate su ulovile samo deveti dio, a u četverogodišnjem razdoblju, od 1858. do 1861., od ukupne zarade ribara otoka Visa – od sedamsto tisuća forinta, tvrdi D’Erco, trate su zaradile samo dvadeset tisuća.
Ovi nevjerojatni podatci o uspješnosti i superiornosti komiških vojgara, svjedoče prije svega o ribarskoj eliti kakvu predstavljaju ribari koji gajetama falkušama plove do dalekih pučinskih otoka, čak do Pianose u blizini talijanske obale, i to u vremenima kada je more bilo puno gusara, kada je piraterija bila najraširnije pomorsko zanimanje. Zbog tog razloga talijanski ribari love pretežno u lagunama, a pučinskim ribolovom počinju se baviti tek početkom 19. stoljeća, a grčki ribari usuđuju se ribariti na otvorenom moru tek krajem 19. vijeka. Tu ribarsku elitu, kakvu predstavljaju posade gajeta falkuša, carski nadzornik za ribarstvo Petar Lorini nazvat će aristokracijom našeg ribarstva.
GLAS POSLJEDNJEG SVJEDOKA KOMIŠKE RIBARSKE EPOPEJE
Ivan Vitaljić Gusla posljednji je svjedok komiške ribarske epopeje. Bilježim njegovu priču:
Tesko mi je kal gledon kako pado u zaborav riborsku i mornorsku iskustvo kojemu son jo posvetil cili muj zivot. Lako je danas bit ribor. Danas su motori sonderi, radio-stanice, automatski piloti, prognoze vrimena. U moje vrime ni bilo tezje skule ol skule koju je vajol ribor pasat. Ribor je vajol znat veće nego profesur. Tukalo je poznavot vitre, zvizde, kurente, zodive, ribu pol sobon u markluj noći, vajalo je znat ćud ribe i ćud vrimena. Ni bilo lako digod ni ziv ostat, a kamoli ol mora zivit cili svuj vik.
Većina mojih varsnjokih vidi u svemu temu somo muku koju je boje zaboravit nego pametit. A jo pametin i zelin tu uspomenu sacuvat za mlode neka znaju za muku svojih storih.
Komiza je nastala ol sardel.”Kal je sardel”, govorili su stori judi, “i mrovi su siti”. A kal sardel ni bilo, vajalo je iz Komize bizat po svitu.
Kal son jo bil mlod, Komiza je bila misto koje je, kako ću ti reć, koje je vrilo iz kraja na kroj. Dohodili su trobakuli, bracere, iskarcovali su duge za barile, iskarcovali sul, ukarcovali barile slonih sardel, klapucali su kalafoti, nabivalo se je barile, tuklo korku macavarijima, potezalo kare, vonjol je friskin, salamura, smola, katrom. Tu je bila industrija kake ni bilo u Dalmociju.
Mrize su se sterole svuder. sva zola, mul, riva, Njiva Zonkotova …svuder prostorte mrize. Za pul metra zola judi su se korali. Cilo Komiza bila je mrizami pokrijena. Ma ca ću ti reć, tu je bil jedon glogoj, sve je kuholo, sve je bilo zivo. svudoja se koralo i proklinjolo i blagoslivjalo i kantalo. Tu je bil jedon glogoj.
Onda se je govorilo ako bi covik imol cetiri sina, govorilo se je da mu je zena rodila spurtenjacu, jerbo pet judih je bilo u spurtenjacu – svićor i cetiri druga. I meni je zena rodila spurtenjacu, somo druzina mi je isla na sve bonde svita. Jedon mi je sin u Juznu Ameriku, u Ćile, drugi u Australiju, treći u Itoliju, a cetvorti u Splitu – svaki na svoju bondu.
Nison zelil da mi dica budu ribori jerbo nison mogal zaboravit svoju mladust. Tu ni bila mladust. Mi smo bili galijoti zakovoni za kolumbu kadenami. Mi smo bili galijoti, mi mlodi koji smo riboli na Jabuku, na Brusnik, na Palagruzu…
* * * * *
Tako govori glas s magnetofonske trake, glas posljednjeg svjedoka komiške ribarske epopeje.